Nakon što je Hajduk odbio 1941. igrati u talijanskoj ligi, proglašen je nezakonitim

Nakon osvajanja naslova prvaka Banovine Hrvatske u ožujku 1941. godine i Hajduk je počeo osjećati posljedice Drugog svjetskog rata. Talijanskom okupacijom Splita u travnju 1941., Hajduk i ostali splitski klubovi uskoro su prestali s radom. Nakon što su odbili nastupati u talijanskim prvenstvima, guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini 19. srpnja 1941. donosi naredbu da se klubovi koji nisu odjeli Fašističke stranke proglase nezakonitima. Klubovi su uskoro raspušteni, a imovina im je konfiscirana. Miško Zebić, državni povjerenik za šport NDH, zabranio je hrvatskim klubovima da angažiraju igrače Hajduka te rekao da će bijeli sudjelovati u prvenstvu, nakon što će Dalmacija i Split budu pripojeni NDH. Nakon što je Hajduk odbio promjenu imena i igranje u talijanskoj ligi, fašisti osnivaju u svibnju 1942. godine svoj klub Associazione Calcio Spalato, bezuspješno nastojeći na sve načine privući igrače Hajduka.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, u Split su došli partizani i zadržali se u gradu 18 dana. Od 26. rujna 1943., nakon što su se njemačke snage probile u Split, do 26. listopada 1944. godine, uspostavljena je u Splitu tih 13 mjeseci civilna vlast Nezavisne Države Hrvatske. U tim ratnim okolnostima u jesen 1943. godine došlo je do inicijative kojom se pokušalo oživjeti sportski život Splita, ponajprije obnovom najvažnijeg sportskog kluba i simbola Dalmacije, nogometnog kluba Hajduk. Zahvaljujući dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, moguće je saznati nešto više o dosad nedovoljno poznatom pokušaju obnove Hajduka u vrijeme vlasti NDH u Splitu.

Već u prvom broju Novog doba od 3. listopada 1943. u članku „Obnova športskog života u Splitu“ objavljeno je da vlast NDH (državni ministar za oslobođene krajeve dr. Edo Bulat imenovao je povjerenike klubova) obnavlja klubove koje su talijanske vlasti ukinule te da je vodstvo Hrvatskog športskog kluba Hajduk ponovo preuzeo Fabijan Kaliterna. Odluka o obnovi Hajduka dočekana je u NDH s oduševljenjem, a naročito među Dalmatincima koji su tada živjeli u Zagrebu. Stoga je u Zagrebu, na inicijativu uprave iz Splita, osnovan H.Š.K. Hajduk Split – Odbor u Zagrebu, čiji je zadatak bio prikupiti novac za obnovu kluba. S obzirom na ratne prilike, devastirano igralište, prometnu izoliranost, gotovo svakodnevno bombardiranje, smrt, glad i neimaštinu na ulicama Splita, uvjeti za rad kluba nisu postojali. Kaliterna već 6. listopada 1943. naglašava da su bijeli u teškom položaju, da su igrači zbog ratnih zbivanja raspršeni na sve strane te da momčad Hajduka ne može biti obnovljena. Početkom studenoga 1943. u prostorijama Građanskog u Zagrebu održan je i sastanak prijatelja i članova Hajduka koje predvodi dr. Veljko Poduje s predstavnicima HNS-a kako bi se pomoglo obnoviti rad kluba. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vatroslav Petek poziva klubove da materijalno i sportskom opremom pomognu obnovu Hajduka te osobno donira 20.000 kuna.

Šustina uloga

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pohranjeno je stotinjak dokumenata Odbora Hajduka u Zagrebu iz 1943. godine koji se nalaze u arhivskom fondu HR-HDA 1176 Savez organizacija za fizičku kulturu Hrvatske (fragmenti) 1931.-1987. H.Š.K. Hajduk Split – Odbor u Zagrebu djelovao je 1943. i 1944. godine na adresi Džemaludina Čauševića 1, danas Kneza Mutimira 1 u centru Zagreba a njegov predsjednik bio je Ivo Šuste.

Ivo Šuste (Split, 16. prosinca 1903. - Zagreb, 22. veljače 1977. godine) bio je svestrani sportaš, nogometaš, nogometni izbornik, veslač, novinar i plivački dužnosnik. Trenirao je veslanje u Gusaru iz Splita, a u Hajduku bio je od 1920., u prvoj momčadi je sa 17 godina, do 1924. godine. Zbog školovanja odlazi u Zagreb i ondje igra za Concordiju do 1926. godine, nakon čega radi kao novinar. Posao ga je odveo u Beograd gdje je bio dopisnik tiskovina iz Zagreba. Izbornik jugoslavenske reprezentacije u trojcu s Matom Miodragovićem i Petrom Plešom postaje 1934. godine. U jesen 1938. godine bio je dijelom akcijskog odbora koji je bio sastavljen radi reorganizacije hrvatskog nogometa u samostalne vode i odvajanja hrvatskog športa od jugoslavenskog. U njemu su bili: Ivo Kraljević iz Građanskog, Marijan Dujmović i Lucijan Kovačić iz HAŠK-a, Ivo Šuste iz Hajduka te Bogdan Cuvaj iz Concordije.

U zajedničkom hrvatskom ozračju predstavnici hrvatskih klubova iz zagrebačkog, splitskog i osječkog podsaveza krenuli su u Beograd na redovitu skupštinu JNS-a koja je održana 29. i 30. siječnja 1939. Pokrenuto je pitanje reorganizacije nogometa osnivanjem nacionalnih saveza, koje je naišlo na veliki otpor. U takvoj atmosferi gdje se optuživalo hrvatsku delegaciju za izdaju te prijetilo policijom i zatvorom upravo se predstavnik Hajduka Ivo Šuste javio za riječ, izašao za govornicu te pozvao hrvatsko izaslanstvo od 50-ak delegata da napusti skupštinu.

U idućim mjesecima donose se rezolucije: o samostalnosti hrvatskog sporta te o načelima reorganizacije, a 14. svibnja 1939. godine u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatske športske sloge. U skupštinu Hrvatske športske sloge izabrani su predstavnici Hajduka inž. Fabijan Kaliterna i dr. Šime Poduje. Predsjednikom Hrvatske športske sloge postaje dr. Juraj Krnjević, a Ivo Šuste postaje tajnik zajedno s Josipom Horvatom. Važno je naglasiti da su svi spomenuti istaknuti članovi Hajduka i drugi, Hrvatske športske sloge i HNS-a pristalice i članovi Hrvatske seljačke stranke na čelu s dr. Jurjem Krnjevićem. Šuste ubrzo postaje i tajnik osnovanog Hrvatskog nogometnog saveza te je formirana i hrvatska nogometna reprezentacija, koja je prvu utakmicu igrala u Zagrebu 2. travnja 1940. protiv reprezentacije Švicarske.

Dolazi i do više sukoba s JNS-om i srpskim savezom, a za Hajduk najzanimljiviji je onaj kojim JNS u početku nije htio dati ispisnicu Frani Matošiću iz BSK-a, a zaustavljen je i transfer nogometnog reprezentativca i igrača Građanskog Ivana Oscara Jazbinšeka koji se dogovorio s Hajdukom. Nastali spor narušio je odnose Hajduka i Građanskog, a Ivo Šuste daje ostavku na mjesto tajnika HNS-a. Nakon uspostave NDH, Šuste je 20. svibnja 1941. godine postavljen za predsjednika Povjerenstva za likvidaciju Jugoslavenskog olimpijskog odbora i svih ostalih jugoslavenskih športskih organizacija, a potkraj 1943. godine djeluje kao predsjednik Odbora Hajduka i glavni pokretač obnove kluba.

Kad je Hajduk obnavljao svoj rad 1944. godine, Ivo Šuste bio je u drugoj skupini igrača kojima je upućen poziv za odlazak na Vis. Šuste se odazvao pozivu, ali, kao i Fabijan Kaliterna i Veljko Poduje, ne odlazi na Vis. Ostaje nejasna njihova uloga u obnovi Hajduka na Visu i jesu li bili uključeni i u tu akciju. U ratnim godinama Ivo Šuste nalazi se na funkciji predsjednika Hrvatskog plivačkog saveza, a na toj funkciji zadržao se i nakon 1945., u SR Hrvatskoj. Ivo Šuste je i jedan od osnivača Atletskog plivačkog kluba Mladost 1945. godine u Zagrebu.

Dokumente H.Š.K. Hajduk Split – Odbor u Zagrebu koji se nalaze u arhivskom fondu HR-HDA 1176 možemo otprilike podijeliti u tri skupine: zahvalnice članovima i donatorima, dopise klubova i institucija i izraze o uplaćenim članarinama i doprinosima H.Š.K. Hajduk Split – Odbor u Zagrebu. Najbrojnija skupina dokumenata su adresirane potvrde o uplati i zahvalnice poslane osobno na adrese članovima i donatorima. U poslanim potvrdama o uplati i zahvalnicama, osim adresiranog, ponavlja se u pravilu isti sadržaj: (primjer)

Nekoliko zahvalnica upućeno je nogometnim klubovima i njihovim predsjednicima koji su u dva navrata 1943. godine organizirali u Zagrebu nogometne turnire, na inicijativu predsjednika H.A.Š.K.-a dr. Vjekoslava Župančića, u korist obnove Hajduka. Pomoć prijateljskih klubova očituje se i u donaciji sportske opreme, a to su najčešće nogometne lopte.

Treća skupina dokumenata podijeljena je u tri sačuvana popisa članova i donatora kluba. Uplate su podijeljene u dvije kategorije: doprinos i članarina, s time da su doprinosi neograničeni, u rasponu od 100 do 50.000 kuna, a mjesečne članarine su u rasponu od 100 do 500 kuna. Usporedbom tri sačuvana izraza (31. listopada, 14. i 19. studenoga 1943. godine upisano je 111 članova i donatora) znamo da je broj članova bio veći jer brojna imena iz zahvalnica ne nalazimo u popisu članova. Možemo pretpostaviti da se članstvo obnavljalo i širilo sve do obnove Hajduka na Visu u svibnju 1944. godine, a možda i nakon toga.

Donirali i igrači Građanskog

Tko su donatori i članovi H.Š.K. Hajduk Split – Odbor u Zagrebu? Nosioci obnove kluba u najvećem su broju Dalmatinci i Splićani koji se nalaze u Zagrebu tijekom ratne 1943. U obnovi kluba osim onih sa zagrebačkom adresom sudjeluju najviše članovi iz Vinkovaca i Vukovara te pripadnici oružanih snaga NDH. Članovi su bivši igrači, navijači i prijatelji Majstora s mora od studenata, vojnika do brojnih uglednih građana Zagreba. Osim već spomenutih Fabijana Kaliterne, Veljka Poduje, Ive Šuste, Miloša Rodina, od bivših igrača Hajduka u Odboru sudjeluju Ferante Colnago (stariji), ing. Rikard Boschi te ing. Jozo Ferić i Miloš Ferić. U obnovi s najvećim financijskim udjelom sudjeluju ing. Mate Senjanović, Kaja Ferić i ing. Jozo Ferić (i predratni sponzori Hajduka Građevno poduzeće ing. Mate Senjanovića i Kaja Ferić), Franjo Zec, Lovro Viđak (Trgovina industrijskim sirovinama i željeznim materijalom Viđak Lovro - Zagreb), dr. Tomislav Bulat (brat ministra Ede Bulata, Tvornica Bata, Borovo - Vukovar), Silvestar Domić, Marin Ferić (Brodarstvo Ferić), Ante Radišić i Šandor Horvat (Željezara Rad - Vinkovci), Braća Boris i Miro Čulić, Ferante Colnago (stariji, prikupljena sredstva od vojnika), Zadruga Hrvatskog radiše i mnogi drugi s manjim kunskim iznosima.

Zanimljiva je i donacija predratnih velikih rivala starih igrača Građanskog preko njihovog predstavnika Đure (Đuke) Petermanca (novac prikupljen u njegovoj trgovini „Kokolo“) i Bernarda (Bende) Hügla, igrača Građanskog osobno. Članstvo Hajduka je raznoliko, često je uz prezime i ime u potvrdama i zahvalnicama dopisano zanimanje člana i adresa; primjerice Stjepan Roščić, student, Šenoina 8. Neke od istaknutijih članova Odbora moguće je identificirati: dr. Zdravko Šantić (pravnik), Miho Paskojević (hotelijer, hotel Dubrovnik), Mario Stella (brat jednog od osnivača Hajduka Lucijana Stelle), dr. Vojko Žagar (sin ing. i arhitekta Eduarda Žagara), dr. Aleksandar Hondl (pravnik), dr. Ivo Jelić (pravnik), Jakov Zoričić (trgovac, Bufet Ilica), prof. Slavko Bregovac, ing. Vinko Petrić, dr. Stjepan Hartl, Boris Vrsalović (glumac, baletan), Šime Sladoljev; ing. Ivan Čakarun i Božo Čakarun (Okružni ured za osiguranje radnika u Zagrebu), dr. Petar Marović, Tomo Rabar, dr. Krešimir Karlović, Artur Dubravčić (nogometaš, novinar), Zvonimir Mühlstein (odpremništvo Celaritas), Dragutin Bokuniski (Trgovina željezne robe - Vinkovci), Andrija Dvornik (Tvornica Ferolim - Vinkovci), Šime Deur (Gradska električna centrala), Antun Marković (Glavni stožer, dopukovnik), Jozo Lubin (Ljubljanska kreditna banka), dvanaest činovnika (Hrvatska državna banka), Pavao Matković (Zajednica za stoku), Ivan Lisak (Tvornica češljeva Mara), Vjekoslav Nekić (Gradsko poglavarstvo), Vladimir Dvornik (Vunene tkanine).

Nekim članovima i donatorima nije navedena adresa stanovanja jer se vjerojatno privremeno nalaze u Zagrebu, pa se kao adresa navodi npr. hotel Dubrovnik ili Josip Čurko - Knin, Ludvig Durst - Zemun itd.

Dva dokumenta odnose se na izradu 500 komada članskih znakova H.Š.K. Hajduk Split, tj. značaka u Zlatarsko-rezbarskoj radioni i kovnici znakova, kolajna i odlikovanja Braća Knaus u Zagrebu. U zagrebačkoj kovnici “Braća Knaus” (bivši “Griesbach & Knaus”) izrađivana su od 1942. odlikovanja NDH. Znamo da su značke izrađene vjerojatno početkom 1944. godine, od kojih se danas jedna od tih rijetkih značaka čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju (HPM-PMH-14126).

Iako je Odbor s Ivom Šustom na čelu akciju obnove kluba formalno priveo kraju u samo nekoliko mjeseci, zbog političke i ratne situacije to nije bilo moguće provesti u djelo. Šuste iz Zagreba Fabijanu Kaliterni u Split 3. veljače 1944. godine šalje pismo po mornaričkom satniku Šimi Šantiću iz kojeg možemo zaključiti da stvarna obnova kluba unutar NDH sve više postaje nemoguća. Iz pisma je vidljivo da i samo dopisivanje Šuste i Kaliterne zbog ratnih prilika postaje nemoguće. Pobjeda Saveznika u Europi postati će tijekom 1944. godine jedini realan ishod, a kao jedina moguća opcija u Dalmaciji javlja se odlazak u partizane.

Obnova H.Š.K. Hajduk uspjela je komunistima i partizanima na Visu u travnju 1944. godine tajnim prebacivanjem skupine igrača. Akciju prebacivanja igrača Hajduka na Vis vodio je dr. Šime Poduje, brat spomenutog dr. Veljka Poduja, jedan od predvodnika obnove krajem 1943. godine. Šime Poduje je o odlasku igrača Hajduka obavijestio i Fabijana Kaliternu čiji brat Luka sudjeluje također u obnovi kluba na Visu. Zanimljiv je i slučaj Janka Rodina, predratnog i ratnog predsjednika Hajduka koji predvodi skupinu igrača i članova kluba na Vis, a njegov brat Miloš Rodin također sudjeluje u obnovi Odbora iz 1943. godine. Dugo je bila prešućivana činjenica da je i na Visu 7. svibnja 1944. godine Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk, a ne kao Hajduk NOVJ, a da mu je atribut NOVJ dodan tek na utakmicama protiv britanske vojske u Italiji gdje je nakon 10. rujna 1944. godine posve uklonjen predznak H.Š.K.

Obnovljen na Visu 1944.

O povijesti Hajduka ispisane su brojne stranice i izdane brojne knjige, pa i o djelovanju kluba za vrijeme Drugog svjetskog rata, a naročito nakon obnove kluba 1944. U jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji o obnovi Hajduka u vrijeme vlasti NDH u Splitu, do sada je bila nametnuta teza da je ustaška vlast nastojala obnoviti Hajduk, ali joj to nije pošlo za rukom jer nisu uspjeli privoljeti ni jednog člana da pristupi obnovi kluba. No ipak je jasno da su Hajduk 1943. godine obnavljali prije svega članovi i navijači na čelu s Ivom Šustom. Iako su svi spomenuti Hajdukovi dužnosnici bili predratni članovi ili pristalice HSS-a, oni su ponajprije bili navijači Hajduka, čiji je cilj bila ponovna uspostava kluba, neovisno o vlasti u državi. U ratnim prilikama našli su se u nezavidnom položaju te, utopijski, obnavljali klub unutar NDH 1943. te konačno 1944. godine na Visu.

No i nakon 2. svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, Hajduk će i dalje prkositi hegemoniji novonastalih državnih klubova, prije svega Partizana i Crvene zvezde. Nije slučajnost da je Torcida, poslije optužena za nacionalizam, nastala upravo 1950. godine na temeljima prvog Društva prijatelja Hajduka osnovanog 1949. godine u Zagrebu, a prvi je predsjednik bio Bogumir Doležal. Isti onaj predratni Hajdukov predsjednik koji je kao pravnik splitske općine izdao naredbu da se dana 4. rujna 1939. godine prvi put hrvatski barjak zavijori na Marjanu. Ali to je jedna druga priča. U obnovljenoj Jugoslaviji, pa i u Republici Hrvatskoj, za mnoge društvene i povijesne teme često je bilo nametnuto jednostrano viđenje koje se nije smjelo dovoditi u pitanje pa tako i o povijesti Majstora s mora.