Jedini je izbornik koji je s trima različitim reprezentacijama (Jugoslavija, Italija, Hrvatska) osvajao naslov svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika.
S pet različitih reprezentacija (dodajemo SAD i Brazil) osvajao je medalje. Prvi je izbornik koji je u jednom ciklusu (s Italijom) osvajao prva mjesta na sva četiri velika natjecanja (OI, SP, EP i SK). Na ovaj ili onaj način nastupio je na čak 13 Olimpijskih igara.
Nakon gotovo dvomjesečne karantene u svome talijanskom stanu u Reccu (blizu Genove), Ratko Rudić se napokon (zrakoplovom preko Milana i Frankfurta) dokopao svog Zagreba. I tu mu sad slijedi dvotjedna izolacija, ali kod kuće je, kaže, sve to lakše podnijeti.
Njegova najava da na pragu 72. rođendana napušta klupu Pro Recca i da je s trenerskim poslom gotovo, donijela mu je bezbroj novinarskih poziva, među ostalim, zvali su ga i RAI, Sky Sport..., o hrvatskim medijima da i ne govorimo. Svi žele provjeriti jedno: je li to zbilja kraj jedne briljantne trenerske karijere koja mu je priskrbila sve što se u vaterpolu može osvojiti.
– Ovo je zbilja kraj, kako sam i najavio u svom oproštajnom pismu upravi, igračima i navijačima Pro Recca, odlazim s trenerske klupe, ali ne i iz vaterpola – kaže nam Rudić na početku razgovora.
Sad je zbilja gotovo
Jeste li sigurni, opraštali ste se već nakon Londona, pa opet nakon Rija?
– Ha-ha, istina je. Ali privukli su me novi izazovi, u prvom slučaju sa selekcijom Brazila, a potom s Pro Reccom. No, sad je zbilja gotovo. Planirao sam se oprostiti s naslovom europskog klupskog prvaka u Pro Reccu, bili smo na dobrom putu, motivacija je bila golema, ali virus je sve pokvario.
Mogli ste tako broj svojih igračkih i trenerskih medalja zaokružiti na 70. Ovako, prema našoj evidenciji, ostajete na 69?
– Da nije bilo ove izvanredne situacije s koronavirusom, osvojili bismo još najmanje dva trofeja. No, što je tu je, i 69 je lijepa brojka, iako ja i ne brojim te svoje medalje. Čak ih i nemam kod sebe, većinu sam poklonio Hrvatskom športskom muzeju.
A koja vam je od tih medalja najdraža?
– Pa, mnogima je to čudno, ali meni su najdraže medalje koje sam na početku izborničke karijere početkom 80-ih godina osvojio s juniorskom reprezentacijom tadašnje Jugoslavije. Tri srebra, dva europska i jedno svjetsko, otvorila su mi taj trenerski put. Bio je to veliki uspjeh jer je Jugoslavija tada osvojila svoje prve juniorske medalje.
No, nakon europskog zlata u Zagrebu i olimpijskog u Londonu s Hrvatskom, rekli ste nam da su vam one bile najdraže?
– Ha-ha, moguće... Ma zapravo mi je svaka medalja draga, teško je ih je izdvajati. Kad smo 1984. osvojili olimpijsko zlato u Los Angelesu, mnogi su govorili “osvojio je jedan put i više nikad”, pa mi je zato bilo jako važno i zlato koje smo osvojili u Seulu četiri godine poslije. Pa, potom potvrđivanje u Italiji, pa SAD-u, Hrvatskoj, Brazilu...
Vaša je trenerska karijera zbilja fantastična, osvojili ste 43 odličja, najuspješniji ste vaterpolski izbornik svih vremena, postavili ste mnoge rekorde koji će teško biti srušeni. No, koja je bit vaše trenerske filozofije? Je li ona sadržana u poruci igračima “mučite se na treninzima da biste uživali na utakmicama”?
– Pa, jest, u tom je sloganu sadržano puno toga i to je velika istina. Gledao sam nedavno jedan dokumentarni film o Chicago Bullsima i vidio da su veliki Michael Jordan i trener Phil Jackson namjerno na treninzima stvarali teže situacije od onih koje se obično dogode na utakmicama. Morate na treninzima provocirati psihološku tenziju, stvarati situacije koje su na rubu konflikta, da vas to ne bi iznenadilo na utakmicama. Zato su važne psihološke pripreme, zato je važno ponašanje igrača i izvan treninga...
Američki vaterpolisti bili su iznenađeni kad ste im zabranili mobitele i slušalice u ušima?
– Dobro, kad smo išli na duga putovanja, onda nije bilo problema, neka slušaju glazbu i zabavljaju se. Ali na sastancima, kao i za vrijeme objeda, nisam im dopuštao ni mobitele ni slušalice, nisu se smjeli ni javljati na mobitele... Mogli su se družiti i razgovarati sa suigračima, to je mnogo korisnije. I ostao sam kod toga i poslije, kad sam vodio i druge momčadi, mislim da je to jako važno za izgradnju zajedništva i jačanje posvećenosti nekom cilju.
Dulje ste radili, i pobrali puno više uspjeha, kao izbornik, no vodili ste i klubove (Partizan i Pro Recco). Koja je bitna razlika između izborničkog i posla trenera u klubu?
– Pa, postoji znatna razlika. U reprezentaciji nemate puno vremena za dijagnozu stanja, tamo ste više kao kirurg, dok u klubu imate više vremena, pa ste tamo kao internist. Možete proučavati i popravljati situaciju u duljem vremenskom razdoblju. S reprezentacijom nisu toliko bitni pripremni rezultati, najvažnija su velika natjecanja, kojih kroz godinu imate jedno ili dva.
U klubu je drugačije, više je utakmica u različitim natjecanjima... Važan je i način selekcije ili odabira, ali u tom smislu ja sam i u Reccu imao 18 provjerenih igrača, redom reprezentativaca njihovih zemalja, pa onda svi nisu ni igrali u svim natjecanjima. Postoje razlike, ali u biti se svodi na isto: postići visok stupanj fokusiranosti kod igrača, dobiti spremnost da se bore jedni za druge i, na kraju, postići rezultat.
Sigurno ću se cijepiti
Zbog čega je Italiju tako žestoko pogodila pandemija koronavirusa. Je li tu u pitanju mentalitet, disciplina...?
– Pa, to je veliko pitanje, ali činjenica je da je Italiju pogodila jedna velika nesreća, da smo danima slušali o zaraženima i umrlima (gotovo 30.000 mrtvih, op. a.). Najgora situacija bila je u Lombardiji, gdje se zaraza proširila po bolnicama. Virus se nije prepoznao na vrijeme jer su mnogi bili zaraženi a da to i nisu znali, nisu imali simptome.
Pa, onda se dogodila i ta nesretna utakmica između Atalante i Valencije koja je proširila zarazu u Italiji i Španjolskoj, ali i drugim zemljama, poznato je da je i Hrvatskoj prvi zaraženi bio jedan od gledatelja na toj utakmici. Veneto je imao bolju zaštitu i bolje se nosio sa zarazom.
Kad se jednom pronađe cjepivo protiv koronavirusa, hoćete li se i vi cijepiti. Ili ste protiv toga, kao primjerice Đoković?
– Naravno da ću se cijepiti, cijepim se svake godine i protiv gripe. Ja vjerujem u znanost.
U kakvom vas je stanju dočekao vaš zagrebački stan? Je li stradao u potresu?
– Zatekao sam ga u prilično lošem stanju iako mogu živjeti u njemu. Ima zelenu naljepnicu. Vidljive su pukotine na stropu, nešto sitno pada. Očekujem da ga stručnjaci još jednom pregledaju, pa ću krenuti sa sanacijom.
I tako ćete sad uglavnom živjeti na relaciji Zagreb – Mrzle Vodice. Kad ćete u kuću svoje majke u Gorskom kotaru? Tamo je vjerojatno divno, čist zrak, ptičice pjevaju, a uskoro će i gljive?
– Ma sad je prilično čist zrak i u Zagrebu, dok ga promet opet ne zaguši. Mislim da ću vrlo brzo u Mrzle Vodice, užitak je i kupati se u jezeru. Čime ću se još baviti? Malo ću slikati, dovršit ću neke skice iz Italije, čitati. I biti aktivan u vaterpolu, ali ne više kao trener. Član sam Stručnog savjeta HVS-a, a i u Fininu sam odboru za razvoj vaterpola u svijetu...
Ne kanite ući u politiku?
– A ne, nemam takvih ambicija – zaključio je Rudić
Bravo gospodine Daliću!