Na današnji dan prije 48 godina svečano su otvorene olimpijske igre u Münchenu. Bile su to prve Igre na kojima je u program uvršten rukomet, a prvu zlatnu medalju osvojila je reprezentacija bivše Jugoslavije. Od hrvatskih igrača najsjajnijim odličjem okitili su se Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Abas Arslanagić, Zdravko Miljak, Zdenko Zorko i Albin Vidović.
Slušali Presleya i Robića
– Ne sjećam se točno gdje me dočekala vijest da će se igrati rukomet u Münchenu, ali za mene i moje suigrače to je bila sjajna vijest. Ivan Snoj i Vladimir Stenzel napravili su opsežan plan i program priprema. Znam da smo najviše vremena proveli u Ljubljani, u dvorani Tivoli. To su bile genijalne pripreme. Nismo išli u teretanu, nismo imali trčanje po šumi, već samo treninge u dvorani. Treninzi su znali potrajati i do tri sata. Znam da je bilo dosta trenera koji su dolazili gledati kako Stenzel, a govorili su nam – ako ne osvojite medalju, to će biti jedna velika nepravda – priča Hrvoje Horvat.
Mora da ste bili dobro fizički pripremljeni?
– Mogao sam igrati utakmice tri dana zaredom. Imao sam toliko snage da sam mogao trčati naprijed-nazad satima.
Dobro, bilo je valjda i malo slobodnog vremena?
– U slobodno vrijeme odmarali bi se ili šetali po prirodi. Slušali smo glazbu, u to vrijeme najviše Elvisa Presleya i Ivu Robića – priča Horvat, pa se prisjeća:
– Dolazak i boravak u olimpijskom selu bilo je nešto nestvarno. Družili smo se s velikim svjetskim sportašima. Još i danas čuvam razglednicu na koju mi se potpisao Mark Spitz, američki plivač koji je u Münchenu osvojio sedam zlatnih medalja. Veliki doživljaj bilo je i svečano otvaranje. Jedino što smo dugo čekali da uđemo na stadion – sjeća se Horvat.
Sigurno pamtite i nezapamćen incident kada su palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan upali 5. rujna u olimpijsko selo, 11-og dana Igara, ubili dvojicu izraelskih sportaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame došlo je do pokolja, u münchenskoj (vojnoj) zračnoj luci poslije neuspjele akcije spašavanja taoca ubijeno je svih devet izraelskih sportaša. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.
– Bio sam u olimpijskom selu kada se dogodio napad. Čak je taj paviljon bio blizu nas. Policija je brzo reagirala i odmah ogradila taj prostor. Mi smo izašli iz sela na trening, a kada smo se vraćali sve je bilo zatvoreno. U tom trenutku su se napadači i izraelski sportaši ukrcavali u helikopter koji ih je vozio u zračnu luku. Sve se to događalo pred našim očima. Užas. Bojali smo se da će se Igre prekinuti, a baš nam je bilo dobro krenulo – kaže Horvat.
Srećom, Igre su nastavljene, a reprezentacija tadašnje Jugoslavije došla je do finala s Čehoslovačkom.
– Najteža utakmica bila nam je u polufinalu protiv Rumunja koji su bili prvi favoriti za zlato. Pobijedili smo 15:14, a u finalu je bilo lagano. Poveli smo s 4:0, a naši suparnici prvi su pogodak postigli tek u 12. minuti. Nakon osvojenog zlata imali smo feštu u olimpijskom selu. Naravno, pilo se pivo u velikim količinama – sjeća se Horvat.
Je li bilo dočeka po povratku?
– Baš i ne. Sletjeli smo u Beograd, otišli na prijam u Savez gdje nas je dočekalo pet novinara i neka mala zakuska. No ja sam svoj doček doživio kada sam s bjelovarskim Partizanom osvojio Kup prvaka. Na aerodromu u Zagrebu dočekalo nas je 4000, a u Bjelovaru 10.000 navijača. Na putu od Zagreba do Bjelovara ljudi su bili na ulicama i pozdravljali nas, a Bjelovarci su nas nosili na rukama.
Tito gledao finale
A je li vas nakon zlatne olimpijske medalje primio Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik SFRJ?
– Da, primio nas je dva ili tri tjedna kasnije. Svakome od nas darovao je zlatni sat Schaffhausen koji je u to vrijeme bio vrh među satovima. Inače, imam ga još i danas i čuvam u svojoj trofejnoj sobi sa zlatnom medaljom iz Münchena. Sat je na poleđini imao posvetu – čuveni Titov potpis. Zanimljivo je da ga nikad nisam nosio, jer je bio prevrijedan pa sam se bojao da mi ga ne ukradu – istaknuo je Horvat.
Kakav je bio Tito?
– Opušten. Rekao je u jednom trenutku da je u finalu sjajno igrao “brko”. Mislio je na Lazarevića. On je doista bio naš najbolji igrač finala, a to što je Tito to znao značilo je da je gledao finale. Nisam razgovarao s Titom, ali imam sliku kako se rukujemo. I ta je fotografija u mojem “muzeju uspomena” – rekao je Horvat koji je četiri godine kasnije, na Igrama u Montrealu imao tu čast da nosi zastavu Jugoslavije na svečanom otvaranju.
Sad se gadite na tita a nekad ste mu klicali, kao i njegovom krivo usnom generalu koji je stvorio kakti ovu državu. Horvat rukometna legenda.