Naš Šurba je u disku pio mlijeko

Na posljednji ispraćaj hrvatskoj stolnoteniskoj legendi stigao je i Nikola Kalinić (60), Subotičanin s kojim je nezaboravni Dragutin Šurbek proveo puno lijepih sportskih trenutaka. Štoviše, njih dvojica upareni bili su zajedno jednom svjetski (1983.) i dvaput europski prvaci (1982. i 1984.). Kad je čuo da je Šurbu pokosila bolest tako brzo, ljevoruki srpski stolnotenisač nije mogao vjerovati:

– Bio sam u Las Vegasu na Svjetskom veteranskom prvenstvu i čudio se kako to da nema Šurbeka. Kada sam saznao da je imao operaciju kuka i koljena, pomislio sam da se čovjek oporavlja i da će se prije ili poslije pojaviti. No, kada sam čuo da je umro, nisam mogao vjerovati. Svi smo, i mnogo mlađi od njega, mislili da ćemo otići prije njega jer nam se on činio neuništivim. Onakvim kakav je bio i za stolom, s reketom u ruci – započeo je priču Kalinić prisjetivši se i kako je došlo do njegova uparivanja sa Šurbekom, tada zvijezdom europskog stolnog tenisa.

– Slučajnost je da smo mi postali partneri. Kada se razišao dvojac Šurbek – Stipančić, tražio se novi partner za Šurbeka, a kandidati su bila trojica ljevaka. Osim mene, tu su bili još i Jurčić i Kosanović i odlučeno je da će se probati sa svom trojicom. Nekako je odlučeno da ja budem prvi, a mi smo taj probni turnir i osvojili. Bilo je to Otvoreno prvenstvo Mađarske na kojem smo u finalu dobili Kineze, i to kako. Gubili smo 0-1 u setovima i 11-18 u drugom setu, a tada se igralo do 21, i mi smo preokrenuli. Da su Kinezi dobili, vjerojatno Šurba i ja ne bismo nastavili zajedno, a priliku bi dobila druga dvojica. Ovako smo mi dobili taj turnir, a poslije toga smo postali i europski prvaci, pa svjetski te potom opet europski. Zapravo, u tri godine bili smo bez poraza. To sve kao da je namjestio netko odozgo.

Zoran Kalinić ima jako puno lijepih sjećanja na te dane.

– Šurbek je bio primjer čovjeka koji je znao kako se izvlači pozitivna energija iz sporta. Sjećam se da sam ga pobijedio na Otvorenom prvenstvu Belgije. Igrali smo finale, gubio sam 14:19 u trećem i ja ga dobijem. No, nakon svega, kada je došao u sobu, a mi smo na tom turniru bili cimeri, obratio mi se ovako: “Zamisli, Kale, vodio sam ga 19:14, no on me pobijedio.” Dakle, on je o meni govorio kao o nekom trećem. Bio sam mlad, 12 godina mlađi od njega i nisam znao što da mu na to kažem.

Još bolji primjer njegove posebnosti zbio se sutrašnje jutro.

– Šurba je pobjede kratko slavio, a poraze jako brzo zaboravljao. Već sljedeće jutro, a legli smo zacijelo ne prije jedan, on me budi u sedam ujutro i govori: “Kale, idemo na futing, imamo ovaj tjedan Euroligu s reprezentacijom.” Tako je on rezonirao jutro nakon teškog poraza od vlastitog cimera. Već se regenerirao i uželio treninga.

U tom smislu, trenažno i po režimu života, Šurba je bio ultimativni spartanac.

– Svi mi mlađi od njega tu i tamo poželjeli bismo malo eskivirati, no morali smo pratiti njega, a za njega nije bilo neizvedivog trenažnog zadatka. Uvijek je htio biti najbolji pa čak i u, recimo, anaerobnom treningu. Nikada nije dopuštao da ga na treningu netko nadmaši, pa čak i kada je u pitanju bilo tjeranje organizma na što veći broj otkucaja srca. Isto tako, kada bismo ronili na dah, on je bio spreman i pasti u nesvijest samo da bude najbolji. Što se tiče režima života, ja se ne sjećam da je on ikad popio kap alkohola, niti da je volio sjediti i jesti, ali se dobro sjećam da je u disku naručivao čašu mlijeka, a mi bismo pili pivo. Mi smo se opuštali, a on je već razmišljao o novom natjecanju, a u psihološkoj pripremi za ista natjecanja i pojedinačne mečeve koristio je autogeni trening.

Za stolom, Šurbek je bio nevjerojatan borac:

– On nikada nije dopustio da protivnik osvoji laki poen. Kada bi ga netko udaljio od stola, on bi jako dobro spašavao taj poen tako što bi obično imao još 50 posto izgleda da ga dobije. Kada bi nekog drugog igrača udaljili od stola, vi biste kao napadač imali više od 90 posto izgleda da taj poen i dobijete, no protiv Šurbe ili pak protiv Secretina i Appelgrena to je 50-50. Protiv takvih igrača morali ste ga krvavo zaraditi.

Kao takvog i Kinezi su ga poštovali, pa i obožavali. A Kinezi su bili, i danas su, dominantni u stolnom tenisu.

– Kinezi su odgajali igrača koji je na natjecanjima i pripremama simulirao Šurbeka, sa svim njegovim igračkim odlikama.

Zanimljivo je da je u Šurbekovu društvu Kalinić upoznao još jednog hrvatskog sportskog velikana – Dražena Petrovića.

– Igrali smo u Šibeniku s reprezentacijom neku utakmicu Eurolige i, čim smo mi sklonili stolove, on je došao s loptama. Pričao nam je kako ga muči to što na treningu od 100 trica pogodi 95, a kada počne utakmica, kada sudac počne suditi, taj postotak pada ispod 50 posto.

Zanimljivo je da Nikola ima sina koji je vrsni košarkaš. Nikola Kalinić (203 cm, 26) igrač je reprezentacije je Srbije, s kojom je osvojio olimpijsko i svjetsko srebro.

– Drago mi je što mi je sin stasao u sportaša kojem je cilj da pobijedi njegova momčad, a ne da on namiri svoju statistiku. Valjda ga zato vole treneri poput Obradovića pa bi Nikola u Feneru trebao provesti još dvije godine.

I Kaliniću je drago što su hrvatski nogometaši igrali finale SP-a.

– Drago mi je da je Hrvatska pokazala da nisu velike zemlje ništa bolje od nas. Čak smo mi i kvalitetniji od njih samo što moramo prije no što to pokažemo sami sa sobom neke stvari riješiti.

Dan nakon pokopa velikog prijatelja, Zoran je proslavio 60. rođendan, ali kao umirovljenik.

– Kod nas je to jako dobro riješeno pa sam i ja stekao pravo na tu naknadu za sportsku izvrsnost iliti sportsku mirovinu. Na žalost, Šurba nije bio te sreće jer vaša država nije priznala njegove domete postignute u vrijeme kada stolni tenis nije bio olimpijski sport. Kod nas su mirovine dali svakom tko je u olimpijskom sportu osvajao i svjetske medalje, pa makar i prije no što je taj sport postao olimpijski. Kod nas olimpijski pobjednici imaju pravo na mirovinu od tri prosječne plaće, a ja kao svjetski prvak na dvije i pol. Da je Šurba uzeo srpsko državljanstvo, i on bi na to imao pravo.