Donedavni vaterpolski gigant s Kvarnera, riječko Primorje, zbog financijskih će teškoća u novu sezonu ući u pomlađenom sastavu. Ivana Asića u trenerskoj će ulozi zamijeniti Igor Pezelj, a otišli su i glavni igrači. Srebrni sidraš Ivan Krapić (27) karijeru će nastaviti u talijanskoj Aquachiari, a Anđelo Šetka (30), također član olimpijskih doprvaka iz Rija, novi je igrač jednog drugog talijanskog kluba – Lazija. Vratar Frano Vićan (40) vratio se u zagrebačku Mladost, a Miho Bošković odlučio se oprostiti od vaterpola iako ima tek 33 godine.
Od Melbournea do Londona
Sa suprugom i dvoje djece vratio se u Dubrovnik, ali neće igrati u Jugu, gdje je i počeo svoju veliku igračku karijeru. Kao čovjek koji je 2009. godine završio Glazbenu akademiju u Splitu, Miho će životno poslanje nastaviti u pedagoškom radu, postao je profesor glazbenog odgoja u dubrovačkoj gimnaziji.
Ionako su glazba i vaterpolo bile dvije velike ljubavi gruškog bombardera, a sada je jedna ustupila mjesto drugoj. Ne sumnjamo da će profesor vaterpola biti jednako uspješan i u poslu profesora glazbe, no moramo se podsjetiti nekih od najvećih Mihinih uspjeha u vodi.
Najprije, kako je počelo. Njegov otac Jakša bio je 80-ih godina prošlog stoljeća vratar Juga, no nije presudno utjecao na to što je Miho s deset godina počeo trenirati vaterpolo.
– Izbora nije bilo. Čitav Cavtat bio je u plivalištu, pa tako i ja – rekao je jednom Miho.
Iz Cavtata se, naravno, odlazilo u Jug, s kojim je Bošković osvojio Kup prvaka i Superkup te više naslova hrvatskog prvaka i Hrvatskoga kupa. Igrao je i u splitskom Jadranu, mađarskom Vasasu i riječkom Primorju. S hrvatskom reprezentacijom okitio se svjetskim zlatom 2007. u Melbourneu, europskim 2010. u Zagrebu te olimpijskim 2012. u Londonu. Osvojio je i Svjetsku ligu 2012. u Almatiju. Ima još i dvije svjetske bronce, iz Rima 2009. i Šangaja 2011. godine te srebro u Svjetskom kupu iz Oradee 2012. godine. Dva je puta proglašavan najboljim igračem Europe, jednom svijeta. U svibnju 2015. godine, pomalo neočekivano, oprostio se od hrvatske reprezentacije.
Sviranje kao ispušni ventil
– Ne ide više. Uistinu sam želio, stavio se na raspolaganje izborniku Ivici Tucaku, ali brojne ozljede učinile su svoje. Nisam više igrač koji može trajati 11 mjeseci godišnje – obrazložio je Bošković rastanak od nacionalne kapice s brojem tri.
Problemi s leđima očito su ubrzali i Mihinu odluku da se povuče iz bazena. Ozljeda kralježnice nije za operaciju, ali traži odmor pa je Miho odlučio poslušati svoje tijelo. I vratiti se glazbi...
– Sviranje je moj ispušni ventil. Sjednem za klavir kad se u meni skupi dovoljno materijala koji želim ispuhati. Nekad sviram nekoliko dana uzastopce, a nekad prođe i tjedan dana da ne priđem glasoviru – govorio je dok je bio igrač.
No znao je zasvirati i u posebno svečanim prilikama. Kao ono jednom, 2007. godine, na danima Hrvatskog olimpijskog odbora u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu. Svojom je svirkom oduševio sve nazočne, baš kao i u kapici hrvatske reprezentacije. No “Mozart iz bazena” sad se još više približio svom glazbenom idolu, postao je profesor glazbenoga.
Maestro, bio i ostao najbolji od najboljih. Sretno i hvala na svemu što si pridonio Hr kroz sport.