U filmu Program bez previše krzmanja prikazan je uspon i pad jednog od najvećih sportaša s kraja 20. stoljeća. Lik biciklista Lancea Armstronga tumači Ben Foster. Prikazan je kao beskrupulozni lovac na uspjeh koji na kraju i uspijeva ostvariti svoju želju, biti najbolji svih vremena.
Osvojio je Armstrong sedam Tour de Francea, pogurnuvši ne samo svoju momčad US Postal Service od opskurnosti do svjetskog vrha već i cijeli biciklistički sport od praktično razine zabave do visina u kojima su oni globalne zvijezde. Na izravan je i dramatičan način pokazano kako je to Armstrong učinio. Dopingom. Koristio je Armstrong zajedno sa svojim kolegama EPO, eritropoetin, hormon koji povećava broj crvenih krvnih zrnaca time povećavajući i kapacitet krvi da primi više kisika. Završio je biciklist karijeru a da je samo jedan novinar javno sumnjao da se šampion dopingira. Sve je bilo u redu dok nije pao Armstrongov kolega Floyd Landis. Kada se napokon sve rasplelo, na svjetlo je dana izašao najsofisticiraniji program dopingiranja u povijesti kojega je začetnik bio talijanski doktor Michele Ferrari.
Jak, ali nemoralan
Ključna scena u tom filmu je kad na jednom predavanju o EPO-u Ferrari pita koji bi učinak bio na zdrave ljude, odnosno sportaše. Odgovor je bio – jak, ali i nemoralan. To doktora nije spriječilo. Mnogi se sjećaju još jednog velikog skandala. Kanadski sprinter Ben Johnson ostao je bez zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Seulu kada mu je dokazano da je uzimao steroid stanozolol. Očito je da se u to doba, 1988., znatno manje pazilo na takve stvari. Kasnije je još šest sprintera iz te utrke optuživano da su bil dopingirani – Carl Lewis koji je tada bio drugi, a dobio Johnsonovo zlato, Linford Christie koji je na sljedećim Igrama osvojio zlato, Dennis Mitchell te još jedan Kanađanin, Desai Williams. Uzalud se Johnson branio da je ispao žrtveno janje nastojeći samo držati korak s ostalima koji su se redom dopingirali.
Manipuliranje kisikom u krvi
I posljednji slučaj Marije Šarapove, jedne od najpopularnijih svjetskih tenisačica, podjednako je šokantan. Ona je javnosti prošlog mjeseca priznala da se testirala pozitivno na lijek meldonij, još poznat i kao mildronat, namijenjen srčanim bolesnicima. I taj lijek utječe na količinu kisika u krvi, a na listu zabranjenih supstancija stavljen je prošle godine. Godinama je Šarapova uzimala meldonij za koji su njezini liječnici tvrdili da ju je riješio nekih zdravstvenih tegoba. Kontrolirala je svake godine listu zabranjenih supstancija koju objavljuje svjetska antidopinška organizacija WADA. Nije to učinila i posljednji put kada je dobila takav mail. A taj put meldonij je bio uvršten na tu listu. Upravo je prošlog tjedna potvrđeno i kako je europska dvoranska viceprvakinja u troskoku Gabriela Petrova “pala” zbog korištenja istog sredstva. Tvrdi kako nije kriva jer preparat nije uzimala nakon što je zabranjen 1. siječnja.
Još se dobro sjećamo i slučaja jednog od najboljih svjetskih nogometaša svih vremena, Diega Maradone, koji je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Americi 1994. bio pozitivno na efedrin za koji je tvrdio da ga uzima zbog problema s disanjem. Iako je sve nastojao proglasiti ratom Fife protiv njega osobno, poslije se pokazalo da je riječ o pet supstancija koje su sadržavale efedrin, a nijedan lijek nije ih sadržavao baš sve.
O korištenju lijekova radi poboljšanja sportskog učinka, posebice onih koji se izdaju i bez recepta, mišljenje smo potražili kod predstojnika Službe za antidoping Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping (HZTA) prim. dr. sc. Zorana Manojlovića.
– Poboljšanje sportske izvedbe nekim od lijekova koji se nalaze na popisu tvari koje su zabranjene u sportu ne ovisi o načinu izdavanja lijeka. Ono ovisi o farmakodinamskom učinku lijeka, odnosno mehanizmu djelovanja i kliničkom učinku na poboljšanje sportske izvedbe. Neke od tvari sadržane u dodacima prehrani i lijekovima koji se izdaju bez recepta mogu poboljšati sportsku izvedbu, poput metilheksanamina ili efedrina – navodi dr. Manojlović. Činjenica je da mediji obiluju vijestima o pozitivnim nalazima doping kontrola. Nije Šarapova jedina Ruskinja, u posljednje vrijeme cijela je grupa ruskih sportaša “pala” na dopinškim testovima. Ima slučajeva kada se doping otkriva i godinama kasnije. Australska olimpijska pobjednica u plivanju Kylie Palmer pala je dvije godine nakon testiranja. Navodno na “skrivač” furosemid.
– Pojedini slučajevi dopingiranja sportaša otkriveni su tek nekoliko godina nakon što su im uzeti uzorci zbog poboljšanja osjetljivosti i specifičnosti postojećih analitičkih metoda za njihovu detekciju ili zbog uvođenja novih metoda kojima je poboljšana detekcija tvari zabranjenih u sportu. U skladu s Međunarodnim standardom za laboratorije moguće je uzorak biološkog materijala sportaša za koji se sumnja da sadrži neku od tvari zabranjenih popisom čuvati deset godina i u tom razdoblju provesti njihovu analizu – navodi predstojnik Agencije za antidoping objašnjavajući i kako funkcioniraju “skrivači”.
– Postoje razne metode prikrivanja dopinga koje, među ostalim, uključuju kemijsko i fizičko manipuliranje uzorcima tijekom dopinške kontrole s ciljem promjene njihove intaktnosti i valjanosti. To su primjerice zamjena uzoraka urina i dodavanje proteaza u uzorak. Primjena lijekova iz skupine diuretika i maskirnih sredstava također je poznata metoda prikrivanja dopinga kojom se nastoji otežati detekcija zabranjene tvari u biološkom materijalu njezinim “maskiranjem“ ili ubrzavanjem izlučivanja iz tijela, što je posebno važno za tvari koje je teško detektirati ili postoji granična vrijednost koncentracije koja određuje smatra li se neka tvar dopingom ili ne – navodi dr. Manojlović. Hrvatsku je sportsku javnost, pak, nedavno potresao slučaj Dinamova nogometaša Arijana Ademija. Potvrđeno je da se u njegovoj krvi nalazio steroid stanozolol, isti kao kod Bena Johnsona.
Od 2012. kada je formirano Stegovno i Žalbeno vijeće HZTA potvrđena su 32 slučaja dopingiranja. U svim slučajevima testiranje i postupanje s rezultatima provela je HZTA, a slučajevi su otkriveni u okviru provedbe nacionalnog antidopinškog programa. Stegovne mjere zabrane nastupanja i sudjelovanja na svim sportskim natjecanjima i aktivnostima u pojedinim slučajevima kretale su se u rasponu od tri mjeseca do osam godina u skladu s odredbama Pravilnika za borbu protiv dopinga HZTA kojim se u Hrvatskoj prenose odredbe Svjetskog antidopinškog kodeksa.
Bilo je i slučajeva u kojima su Stegovno i Žalbeno vijeće oslobodili sportaše krivnje. U HZTA dodaju kako o povratku na borilišta nakon suspenzije ovisi i dužina kazne, ali i dob u kojoj su je dobili. Nitko se u nas nakon dulje suspenzije nije vratio sportu, najduža izrečena kazna je osam godina bodibilderu Draženu Vrbančiću zbog korištenja drostanolona. Već je prije bio kažnjen na dvije godine.
>>Liječnik tvrdi da je dopingirao nogometaše Arsenala i Chelseaja?!