‘Ne brinite se, sportaši, Bog će vas vidjeti i kada se pomolite u svlačionici...’

Često ćete vidjeti i najveće svjetske sportaše da se prije nastupa prekriže, a neki se i pomole, ali i da se nakon izborene pobjede zahvaljuju nekome iznad svih nas. Zato smo se u ovo blagdansko vrijeme i odlučili posvetiti sportašima koji vjeruju da je i duhovnost sastavna komponenta njihova sportskog (vele)majstorstva. A u tome nam je pomogao olimpijac Damir Škaro, kojem je pred izlaskom knjiga naslovljena “Svjetske sportske legende i vjera u 21. stoljeću”.

U knjizi od 500 stranica,glavni tajnik Kluba olimpijaca bavi se odnosom svjetskih religija i sporta, ulogom vjere u životima sportaša, hodočašćima sportaša na sveta mjesta, zahvalama sportaša Bogu, preobraćenjima i velikim svjedočanstvima vjere. Na samom kraju čitatelju se nude i svjedočanstva autora o vjeri, a pored doktora ekonomskih znanosti Škare, kao autor pojavljuje se i trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević, koji je puno manje pisao, ali će zacijelo puno više promovirati knjigu.

Molitve, drugovi i drugarice

A Ćiro se prisjetio kako su on i sportaši tražili Božju pomoć.

– Kada sam s igračima onog šampionskog Dinama iz 1982. odlazio u katedralu, netko će pomisliti da sam izazivao tadašnji režim s kojim se nisam slagao. No, nije to bilo nikakvo izazivanje niti folklorna predstava, nego je radi uvjerenja da bez toga nećemo moći uspjeti. Čak je i musliman Džemo Mustedanagić prste stavio u svetu vodicu u katedrali i križao se, a takvo zajedništvo bilo je naša najveća snaga. Samo nam je vjera omogućila da se ujedine različiti karakteri – kaže Ćiro.

Tih godina po duhovnu snagu u crkvu je odlazio i Damir Škaro, koji je vrhunac svoje boksačke karijere proveo u okovima komunističkog jednoumlja kada nije ni najmanje popularno bilo moliti se Bogu. Zbog toga, Škaro kod “drugova i drugarica” nije bio omiljen sportaš.

– Ja sam običavao pred svaki meč kleknuti i prekrižiti se u ringu, što je tada bila sablazan. Kada sam burno reagirao na jednu sudačku nepravdu i pljunuo na medalju i bacio je sucima, doživotno su me kaznili. Najprije se nisam htio ispričati, a onda mi je pokojni franjevac Ferdo Vlašić savjetovao: “Sine, ne možeš protiv sustava. Prejaki su. Ja sam bio sličan tebi pa sam zbog propovijedi odležao dvaput po sedam godina u zatvoru jer od toga nisam htio odustati. No, ja tebi preporučujem da to ne radiš jer u zatvoru ne možeš prezentirati talent koji ti je Bog dao. Jer, samo preko reprezentacije možeš do velikih svjetskih natjecanja i odličja na njima. Ne brini, Bog će vidjeti i kada se ti prekrižiš u svlačionici, i večer prije u sobi.” Inače, ja sam još kao dijete išao na crkveni izlet u Padovu na grob blaženog Leopolda Mandića i tada sam kupio plastičnu, uokvirenu, sličicu, koju sam cijelu karijeru imao uza se, pa tako i prigodom osvajanja olimpijske bronce u Seulu 1988. Neobično je to što smo se za Seul spremali u Asizu, s Talijanima, gdje sam redovito išao u crkvu pomoliti se svetom Franji. A njemu sam, u svojom molitvama, govorio da ne mogu završiti karijeru bez olimpijske medalje i da mi bude podrška. Kada sam je osvojio, isti dan sam završio i karijeru – kaže Škaro.

Na islam prešli Ali i Jabbar

S obzirom na to da se često postavlja pitanje daje li vjera doista sportašima neku vrstu prednosti, autor ističe primjere sportaša koji su javno kazali da im je vjera pomogla u postizanju njihovih sportskih dometa, a među njima su najveća tenisačica današnjice Serena Williams (odgojena kao Jehovina svjedokinja), najveći sportaš 20. stoljeća Muhammad Ali, najveće nogometne zvijezde Leo Messi i Cristiano Ronaldo, najveći košarkaši (Stephen Curry, Kevin Durant, LeBron James)...

Najveća mjerljiva prednost koju vjera daje sportašima jesu psihička stabilnost za dobre i loše ishode sportskog nastupa.

– Prilikom uspjeha drži ih na zemlji da ne postanu oholi i da nastave marljivo trenirati, kod loših rezultata i ozljeda vjera pruža nadu i uvjerenje da će u budućnosti njihov rezultat biti bolji – ističe Škaro, koji potom citira Chada Bonhama, američkog pisca koji se bavio utjecajem vjere na sportaše: “Pobjeđivanje može djelovati kao opijat koji sportaše podiže previsoko, a gubitak je često onaj koji ih spušta prenisko, pa vjera pomaže u rješavanju negativnih emocija i osjećaja gubitništva”.

Vjera nikako nije zamjena za naporan rad, ustrajnost ili talent, no služi kao neka vrsta “ljepila” koje sve te mnoge fiziološke i psihološke faktore drži na okupu, a sport je jedan od pokazatelja kako vjera može preokrenuti naizgled nemoguće situacije, pa neki treneri koriste Isusa kao primjer za podizanje morala u teškim situacijama, naročito u timskim sportovima.

Mnogi psiholozi ističu kako je najveća moć vjere u tome što smanjuje stres i strah te podiže svijest o vlastitom identitetu i jača samopouzdanje. Škaro ističe ovo:

– Brojni vrhunski sportaši tvrde kako u današnjem materijalnom svijetu profesionalnog sporta upravo vjera daje smisao njihovu životu. Upravo je vjera ta koja im, unatoč silnom novcu koji su zaradili, daje da očuvaju svoju motivaciju tijekom prijelomnih trenutaka... pa se lakše nose sa svojim usponima, ali i padovima.

Pozabavio se Škaro i odnosom svih većih pojedinih svjetskih religija prema sportu, a ponajprije s kršćanstvom jer katolici, pravoslavci i protestanti čine 32 posto svjetskog stanovništva, no naveo je i primjere sportaša koji su prešli na islam. A to je prije svih Muhammad Ali, koji se odrekao svog kršćanskog imena Cassius Clay i postao članom prilično radikalnog pokreta Nation of Islam. Na islam je prešao i Mike Tyson, koji nije mijenjao ime, ali najbolji strijelac NBA lige u njenoj povijesti Kareem Abdul-Jabbar, koji se “u prijašnjem životu” zvao Lew Alcindor.

Zbog promjene vjere, neki od sportaša raskidali su svoje dosadašnje privatne pa i obiteljske odnose. Tako se dogodilo da Jabbarovim roditeljima nije bilo dopušteno da nazoče sinovu vjenčanju zbog njihove katoličke vjeroispovijesti.

Osim igrača golfa Tigera Woodsa, najpoznatiji sportaš koji je postao budistom slavni je talijanski nogometaš Roberto Baggio, koji je nakon za život opasnih ozljeda (1985.) prestao biti rimokatolikom i počeo prakticirati budizam. Kao takav, “zlatni repić” izabran je i za najboljeg nogometaša godine u svijetu (1993.). Kršćanstvu je zato odan jedan od najvećih nogometaša današnjice Leo Messi.

– Sve što sam postigao mogu zahvaliti Bogu. Svaki put kada ulazim na teren ili postignem pogodak, prekrižim se i pogledam gore prema Nebu. Sve ovo što činim dar je od Boga i hvala Mu na tome – kazao je jednom prilikom Leo Messi.

Slično je govorio i Diego Maradona:

– Bog mi omogućuje da dobro igram. Zato se uvijek prekrižim kada izlazim na teren. Izdao bih Ga da to ne napravim.

No, izdao je Maradona Boga više puta (recimo s drogiranjem) pa tako i na terenu kada je rukom zabio pogodak Englezima proglasivši to “Božjom rukom”.

Sličan je slučaj i boksača Floyda Mayweathera, koji drži rekord s najviše profesionalnih borbi bez poraza (50-0) i jedan je od samo tri sportaša u povijesti koji su zaradili više od milijardu dolara. Mayweather nije uzoran kršćanin jer se naslikava s vrećama novca i svojom kolekcijom najskupljih sportskih automobila, pa priznaje:

– Kriv sam. Materijalist sam i motivira me novac... ali Bog mi je na prvome mjestu u životu. Kada je NBA košarkaš Steph Curry 2016. postao prvi u povijesti jednoglasno proglašen najboljim igračem lige (MVP), na dodjeli nagrada prvo se zahvalio Bogu: – Ja sam puno više od samog dresa koji nosim na terenu, u meni živi Isus Krist... Cijelo moje djetinjstvo bilo je obilježeno Gospodinovom prisutnošću – rekao je.

Cristiano Ronaldo, ponajbolji nogometaš današnjice, nije se toliko razmetao, ali je poznato da skuplja krunice, a jednom prilikom je rekao: “Religiozan sam, na svoj način, ne baš toliko koliko i Kaka.”

A taj brazilski majstor nogometne lopte zapravo je protestant. Reći za njega da je religiozan bilo bi premalo jer on je nešto poput propovjednika. Njegova najdraža knjiga je Biblija, najdraža glazba gospel, a najdraža majica mu je ona koju nosi ispod klupskog dresa i na kojoj piše “Ja pripadam Isusu”, što bi pokazivao nakon svakog postignutog pogotka ili osvojenog trofeja poput Lige prvaka s Milanom 2007.

Odricali su se seksa i u ‘raju’

Zahvalan Isusu za sve što je postigao jest i najbrži čovjek na svijetu Usain Bolt. On čak i tijekom trčanja nosi medaljon s likom Djevice Marije pa ga je čak i Vatikan jednom prilikom pozvao da bude sudionik konferencije o vjerskim slobodama. Možda će takav poziv jednog dana dobiti i brazilski nogometni virtuoz Neymar, koji je nakon osvajanja olimpijskog zlata oko glave zavezao vrpcu s natpisom “100 posto Isus”. Premda je bio svjestan olimpijskog pravila koje sportašima zabranjuje isticanje komercijalnih, političkih ili religioznih poruka, Neymar je svjesno ignorirao to pravilo bez obzira na posljedice jer je uvjeren da bez svoje vjere nikad ne bi bio na olimpijskom postolju. Veliki sportaši koji ne skrivaju svoju kršćansku vjeru, ali se njom i ne razbacuju, najsvestraniji su NBA košarkaš LeBron James i najbolji tenisač svih vremena Roger Federer. No, njima dvojici vjera u Boga nije bila potrebna da se izvuku iz problema koliko je bila najvećem olimpijcu svih vremena Michaelu Phelpsu. Dotični se čak htio i ubiti, no u tim trenucima najdublje depresije pomogao mu je prijatelj Ray Lewis, legenda američkog nogometa i veliki kršćanin. On je Phelpsu poklonio knjigu “Svrhoviti život” američkog protestantskog pastora Ricka Warrena i rekao mu: “Sada je vrijeme borbe. Sada se pokazuje pravi karakter. Ako odustaneš, svi gubimo.”

– Phelpsu je ta knjiga preokrenula život. Uspio se čak pomiriti s ocem i vratiti sportu pa je na OI u Riju osvojio još pet zlatnih medalja – ističe Škaro, koji je u svoju knjigu uvrstio i primjer Zlatana Ibrahimovića, nogometaša muslimanskih i katoličkih korijena.

Kada su ga u jednoj situaciji pitali smatra li svoje ponašanje neprimjerenim, odgovorio je: “Meni samo Bog može suditi jer ja sam veliki katolik”. Priča za sebe je jedan bivši NBA igrač, A. C. Green, kojeg su novinari nazvali Iron Manom jer je rekorder po broju uzastopno odigranih NBA utakmica (1192). No, dotični nije bio samo čovjek čeličnih mišića nego i čeličnih načela. On je bio toliko predan vjeri da se u svijetu u kojem ti se u svakom gradu nudi neka nova sponzoruša uspio držati one “ništa prije braka” pa je nevinost izgubio tek ženidbom, u svojoj 38. godini, što je ovako objasnio: “Ako trebam živjeti po Božjim pravilima, onda su to pravila koja ću poštovati od A do Ž. Ne smije tu postojati situacijska etika. Kako je vrijeme prolazio, suigrači su to postupno prihvatili, a neki su od mene čak tražili da popričam s njihovim kćerima i sinovima.” Od seksa je apstinirao, a čini to još uvijek, i bivši igrač američkog nogometa Tim Tebow, koji se od sirovih strasti uspio suzdržati čak i u vezi s bivšom Miss Universe Olivijom Culpo. Navodno je ta veza pukla onog dana kada je prelijepa Olivia shvatila da Tima ni ona neće uspjeti razuvjeriti u onome što ga je Biblija podučila po pitanju seksa prije braka.

Veliki su vjernici u NBA svijetu, ali ni približno toliko predani kao A. C. Green, i David Robinson, Kevin Johnson, Dwyane Wade, ali i Hakeem Olajuwon, koji je bio predani musliman pa je postio tijekom mjeseca ramazana. No, jedno od najposebnijih svjedočanstava vjere imao je Deion Sanders, zvijezda u dva sporta, u američkom nogometu i bejzbolu.

– Imao sam sve što svijet može ponuditi, ali nisam imao mira i veselja, već samo nutarnju prazninu. Probao sam sve: zabave, žene, kupovanje nakita, automobila, najskuplje tehnologije, ali ništa nije pomoglo. Nije bilo mira. No, prvi put kada sam se ispovjedio, osjećao sam se bolje nego ikada u životu – rekao je.

Pozabavio se Škaro i hrvatskim sportašima pa ističe:

– Većina naših sportaša vjeruje u Boga, redovito se mole i pohađaju svete mise. Neki to rade jer su tako naučeni, drugi jer su uistinu duboko religiozni, a treći jer se od toga osjećaju bolje.

Osim Blanke Vlašić i rukometnog trenera Željka Babića, koji su u duhovnosti otišli najdalje, Škaro velikim vjernicima ocrtava Stipu Pletikosu, Luku Modrića, Matea Kovačića, Ivicu Kostelića, Marina Čilića, Sandru Perković, Ivu Radoš, Stipu Žunića, Josipa Glasnovića, Gordana Kožulja, Tamaru Boroš, Filipa Udea, Marija Ančića...

Č