Zahvaljujući smirenoj osobnosti i baršunastoj rukavici Zinédinea Zidanea, Real Madrid izronio je iz krize u koju je upao u ljeto 2018. kad ga je isti Zidane napustio. U proljeće prošle godine činilo se da im treba temeljito preslagivanje. Danas je Real prvak Španjolske, a ni u Ligi prvaka nije otpisan unatoč zaostatku od 1:2 naspram Manchester Cityju. Povratnik na klupu smanjio je ovisnost o pojedinačnim kvalitetama, promoviravši kolektivnu igru i pomaganje. Izgradio je jednu od boljih obrana u Europi, što nije čest slučaj kad je riječ o Realu.
Modriću dao više odmora
Na lijevi je bok postavio Ferlanda Mendyja umjesto Marcela, koji je često ostavljao puno praznog prostora iza svojih leđa. Dao je puno prostora Fedeu Valverdeu i omogućio Luki Modriću više odmora. Ovogodišnji su uspjesi još jedna potvrda riječi koje je Florentino Pérez izgovorio 4. srpnja 2001. na predstavljanju novog luksuznog pojačanja: “Za malo se nogometaša može reći da su rođeni za Real. Zinédine Zidane jedan je od njih.” Pérez tada nije ni slutio da je uz vrhunskog igrača dobio i vrhunskog trenera.
U studenom 2010. Pérez, povratnik u predsjednički ured, imenovao ga je posebnim savjetnikom na prijedlog tadašnjeg trenera Joséa Mourinha. U srpnju 2011., još uvijek u eri “Special Onea”, promaknut je u sportskog direktora. Dvije godine poslije angažiran je kao pomoćnik Carla Ancelottija. Pérez ga je ubrzo poslije toga nagovorio da samostalno vodi pričuvnu momčad, Castillu, iako je prvu sezonu radio “na crno”, kao fiktivni pomoćnik, dok nije pribavio odgovarajuću trenersku diplomu. Predsjednikov je plan bio pripremiti Zizoua da jednog dana preuzme prvu Realovu momčad, no nijedan od njih nije slutio koliko će brzo taj dan doći. Rafael Benítez toliko je loše vodio Madriđane da je već u siječnju 2016. dobio otkaz. Logičnim slijedom događaja, za novog je trenera ustoličen Zidane.
- Radit ću na tome da ove godine Real nešto osvoji - predstavio se igračima, čije su se oči zacaklile.
Ne samo što je nadahnuo momčad da umalo dostigne daleko odbjeglu Barcelonu u trci za naslov, nego je potpisao svoju prvu Ligu prvaka kao glavni trener, na jedanaesterce protiv nesretnog Atlética.
Iduće su godine blancosi napravili korak više i ne samo obranili Ligu prvaka protiv Juventusa Marija Mandžukića nego i svrgnuli Barcelonu sa španjolskog trona pet godina poslije prethodnog naslova. Bilo je evidentno da je Zidane velemajstor u upravljanju svlačionicom punom znalaca i zvijezda koje ne vole da im se naređuje. Zizou ne nastupa grubo, govori tiho i razumno, potiče više nego što kritizira, a igrači ga bespogovorno poštuju kao legendu kluba. Stilom rada podsjeća na Del Bosquea, koji je govorio: “Moj je zadatak da ne smetam previše igračima.”
Ostavka kao znak genijalnosti
Kad je uoči SP-a u Rusiji pobjedom nad Liverpoolom upotpunio hat-trick Liga prvaka, Zidane se profilirao kao najvažnija Realova ličnost još od Francisca Genta, koji je između 1956. i 1966. osvojio šest Kupova prvaka, sve kao igrač. Francuz je upisao jednu Ligu kao igrač, jednu kao pomoćni i tri kao glavni trener, ujedno i prvi koji je doveo klub do obrane eurotitule otkad je čelno natjecanje 1992. redizajnirano.
Ostavka kojom je zapanjio javnost odmah poslije Liverpoola, danas se čini još jednom Zidaneovom genijalnošću. Znajući da će Cristiano Ronaldo otići i odnijeti svojih pedesetak golova po sezoni, ispravno je procijenio da će momčad neko vrijeme prolaziti kroz turbulencije i da će el presidente posegnuti za njim kao spasiteljem. Bio je u pravu u oba slučaja.