Filip Hrgović, hrvatski boksački profesionalac, gostovao je u "Nedjeljom u dva" kod Aleksandra Stankovića koji mu je postavio i neka pitanja koja mu nisu bila draga ali ne i sva koja je mogao.
- Za mene osobno boks je moj način izražavanja, moja životna borba. Ja sam boksu dao cijeli svoj život a i boks je meni dao puno. Danas je to moj posao i ja od toga živim.
I ne samo to.
- Bio sam bucmanosti dijete pa sam možda i radi izvjesnog kompleksa iz djetinjstva htio biti uspješan u takvom sportu. U boksu sam se pronašao, išlo mi je pa sam tako gradio svoje samopouzdanje.
Nažalost, ne samo sa protivnicima nego se boksači moraju boriti i s predrasudama kao što su oni, većinom, tupasti ljudi. Kako se Filip s tim nosi, pitao ga je voditelj.
- Za neke boksače to jesu predrasude a za neke i nisu. Neki su stvarno tupasti. Kao i u svim zanimanjima, imamo pametne i tupaste ljude a ja se nadam da nisam jedan od tupastih. Da priča se da boksači primaju udarce u glavu i da nisu baš najpametniji no ja držim da uspješan čovjek u bilo čemu što radi mora imati nešto u glavi.
Pitao je još Stanković svog gosta što ima za reći onima koji kada čuju da on govori nešto sporije misle da mu je bolje da ništa ne govori i da se dokazuje isključivo u ringu.
- Ja se i dokazujem u ringu ali držim da mogu i složiti koju suvislu rečenicu. Ako bih se našalio, ta predrasuda mi ponekad dođe i kao as iz rukava, pa se u nekim situacijama mogu opravdavati da sam boksač.
S obzirom da se vidljivo trudi primati što manje udaraca u glavu, pretpostavka je da to čini da mu preveliki broj primljenih udaraca jednog dana ne bi predstavljao medicinski uteg kao što je to bio slučaj s Muhammadom Alijem i Parkinsonovom bolešću.
- Ne primati udarce nije bitno samo u mečevima nego i na sparinzima da bi vam karijera trajala duže i da bi život nakon karijere bio ugodan.
Kako riješiti evidentan problem koji proizlazi iz toga što Hrgović dolazi s malog tržišta odnosno da zasad ima malu bazu fanova pa kao takav ne donosi zaradu boksačima iz svjetskog vrha.
- Na početku naše suradnje, moj menadžer mi je kazao da nikome od velikih igrača nije u interesu da jedan Hrvat postane svjetski prvak. Mi smo mala država, naša televizija ne može puno platiti i to je veliki problem i u dogovoranju ovog eliminacijskog meča za status prvog izazivača svjetskog prvaka po IBF organizaciiji. No, ja ću bazu svojih fanova znatno uvećati kada dobijem prave mečeve i pokažem koliko vrijedim. Kada pobijedim nekoliko svjetskih imena onda će se ta barijera pomaknuti jer vi onda postajete internacionalna zvijezda. Baš kao što je to bio slučaj sa Kličkom ili Pacquiaom.
A što ako se meč za naslov nikad ne dogodi? Hoće li Hrgović svoju karijeru smatrati promašenom?
- Mene primarno ne zanima da se borim za svjetski naslov nego da postanem svjetski prvak i moja karijera će biti promašena ako tu borbu izgubim. A ja mislim da mogu pobijediti svakog tešakša na svijetu.
Čak i Tysona Furyja?
- Htio bih se s njim boriti. Jako je dobar ali nije nepobjediv. Ja to gledam drugačijim očima nego boksački fanovi. Ja gledam njegove slabosti a on ih ima puno. Mislim da bih znao kako se s njim taktički boriti a i vjerujem da bih se psihološki mogao nositi s pritiskom te borbe. Njemu je tijelo slaba točka i tu ga treba gađati jer ga je u glavu teško pogoditi. Trebalo bi raditi serijski, biti stabilan na nogama i nedopustiti si propadanja i gubljenje balansa jer to je borac koji sve to kažnjava.
Da bi ostvario to što je postigao (europsko zlato, olimpijska bronca, svjetski juniorski prvak) zasluge pripadaju i njegovu prvom treneru Leonardu Pijetraju s kojim se na kraju razilazio na sudu. A prije tog nemilog raskida znao je reći da mu je trener kao drugi otac što, zapravo, nije neuobičajeno na tim relacijama.
- Svi ti neriješeni međuljudski odnosi ostavljaju neke traume, bilo da ste se posvađali s prijateljem ili rastali sa suprugom. To se dogodilo prije pet godina i mi smo neke stvari morali riješiti. Ja sam to u svom srcu i glavi riješio. Što je bilo bilo je, hvala mu za sve dobro, a opraštam mu sve loše što je napravio jer ja sada imam svoj put.
Priupitao je Stanković svog gosta da li bi te 2016. postao olimpijski pobjednik da je na tim Olimpijskim igrama imao kvalitetniji odnos s trenerom? A on je bio toliko narušen da na borbe nisu išli zajedno nego sa različitim autobusima!
- Mislim da je nezahvalno pričati što bi bilo da je bilo, ali mislim da bih bio olimpijski pobjednik. Jer ja sam i u takvim okolnostima izgubio u polufinalu od kasnijeg pobjednika Yoke podijeljenom odlukom pri čemu mnogi misle da sam u tom meču bio pokraden.
Na pitanje koliko mu je pomogao pokojni gradonačelnik Milan Bandić, a poznato je da mu je omogućio da u Jelkovcu dobije svoju dvoranu.
- On mi je dosta pomogao, kao i svim zagrebačkim sportašima i meni su njegova vrata uvijek bila otvorena. Niti od jednog vrhunskog zagrebačkog sportaša poput braće Sinković, Sandre Perković, Marija Možnika... nikad nisam čuo da su nešto trebali a da se to nije moglo i da se nije napravilo što se može.
drž se hrga!