Hrvatska nogometna reprezentacija na Europsko prvenstvo došla je kao 14. momčad svjetskoga redoslijeda, tzv. Fifina renkinga. Otkad je HNS postao članicom Fife, hrvatska nogometna reprezentacija najbolju je poziciju imala 1999. godine, treće mjesto.
Jednom je, 2002. godine, bila spuznula čak do 36. mjesta, a unatrag četiri godine u jednom trenutku držala je četvrtu poziciju, kao i 2013. godine. Prema podacima s Fifine stranice, prosječni plasman naše reprezentacije na svjetskoj rang-listi negdje je oko 15. mjesta.
Rusija je bila eksces
Zašto evociramo ovaj, jedini službeni poredak svjetskih reprezentacija? Naprosto stoga kako bismo još jednom razlučili kako je ono što se Hrvatskoj dogodilo 2018. godine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji bio samo izvanredno sretan splet okolnosti, ili, ako hoćete – eksces. Nešto što se događa jednom u dvadeset godina, možda više ne u sljedećih pedeset godina, a možda više nikada.
I u svjetlu toga ekscesa, u kojemu je Zlatko Dalić, najblaže rečeno, imao svoje prste, i imajući u vidu s koje pozicije danas nastupa Hrvatska, nema nam druge nego skrušeno priznati: bolje od osmine finala Eura niti zaslužujemo, niti vrijedimo, niti možemo. Da, i tu izbornik Zlatko Dalić ima svoje prste i ne smije biti izuzet od odgovornosti za izvedbe reprezentacije, ali što je on to toliko kolosalno uprskao, zabrljao i pokvario da bi ga se Savez tako olako riješio i da bi se toliko bubnjalo o njegovoj smjeni?
Na stranu Dalićevi jeftini bogobojazni populistički nastupi, zazivanje Božje pomoći u kriznim trenucima, na stranu njegove infantilne, demagoške jadikovke “svi su protiv nas, svi su nas prekrižili...”, no što je to u nogometnom smislu pravi, osuđujući izbornikov krimen? Koga je on to bezdušno zakinuo (osim možda Kramarića), koga izigrao, kojega to zaslužnoga igrača ignorirao ili zanemario?
Krenimo redom.
Dalić, kažu mnogi, nije proveo smjenu generacija? Nije. I zato što bi smjena generacija značila čistku polovice starijega korpusa reprezentativaca; dakle najprije 35-godišnjega Modrića, a potom 32-godišnjaka Vide, Lovrena, Perišića i Badelja. I ne samo to: izbornik bi pritom morao naći četvoricu u najmanju ruku jednake kvalitete i baciti ih u vatru. Što mislite – kako bi vatreni odjednom, preko noći, izgledali bez Luke, Domagoja, Dejana i Ivana?
Izbornik je, navodno, sentimentalan prema nekim igračima, na primjer prema Rebiću. Ima tu i ponešto istine; Rebić još živi od onoga spektakularnoga gola Argentini prije tri godine i od iznuđenog penala protiv Danske u produžecima. Protiv Španjolske je zablistao Oršić, prije toga i protiv Tottenhama, uglavnom imao je fantastičnu sezonu u Dinamu. No nije li Oršić dobio šansu u reprezentaciji i u tri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u ožujku, pa i nedavno protiv Belgije u Bruxellesu, i u njima se baš i nije iskazao? I kako taj Rebić, zvani Kopačka, koji je naciju svojim potezima znao dovesti u stanje transa, odjednom više ništa ne vrijedi? A vrijedi, primjerice, Milanu.
“A gdje su vam, Daliću, mlade snage?”, propitkuju neki. Evo i odgovora: Livaković (26), Ćaleta-Car (24), Gvardiol (19), Bradarić (21), Ivanušec (22), Brekalo (22), Vlašić (23). Neki su, poput Livakovića, već konstante, neki s većom, neki s manjom minutažom, neki bez nje, ali su barem bili na Europskom prvenstvu, osjetili ambijent, upoznali okruženje. Od jeseni će dobivati sve veći prostor, možda im se uskoro priključe i Majer, Moro, možda čak i Sosa...
Idemo dalje: najteži udarac koji je reprezentacija doživjela u postruskom razdoblju bio je oproštaj napadačkog razarača, lidera, simpatičnoga i neponovljivoga mrguda Marija Mandžukića. I već tri godine Dalić, očito uzalud, traži novoga klasnoga napadača. Istražuje, eksperimentira, vrti iz šupljeg u prazno i ne nalazi rješenje. Zar je Dalić kriv za Petkovićev slobodan pad forme, za to što rmpalija od metar devedeset, majstor koji jede loptu, ne ulazi u šansu, a kamoli postiže golove? Da ga nije stavio u igru, pitali bi ga – što čekaš s Brunom? A kad nam igra s Brunom škripi kao stari ormar, onda je kriv izbornik Dalić jer za njega nema igru.
Zlatko Dalić se kao lukav, proračunat i pragmatičan Livnjak pupčano vezao s Lukom Modrićem. Što si bolji, bliskiji s kapetanom, to ti je pozicija čvršća; i u svlačionici i u Savezu. Ali ništa nije dovijeka, pa ni Modrićeva žustrina, energija i polet. Na leđima je tridesetšesta, svi njegovi vrhunci s reprezentacijom također su već aorist i, iako je Modrić upravo dobio svoj posljednji ugovor u Real Madridu, upravo ta činjenica navodi nas na neizbježno: da Luka, kao legenda Hrvatske, kao Zlatna lopta i kao odgovoran kapetan kojemu je reprezentacija svetinja, na stol stavi i opciju – umirovljenja. Kao što se, primjerice, slavni njemački kapetan Philipp Lahm oprostio nakon osvajanja svjetskoga naslova u Brazilu. Imao je tada trideset godina.
SP će biti u zimi
Naime, Svjetsko prvenstvo u Kataru održat će se u studenome i prosincu 2022. godine, dakle, kada Modrić bude 37-godišnjak i kada mu posljednji ugovor u Realu već odavno bude istekao. Nije li stoga logično da Hrvatska već ove jeseni, protiv Rusije u Moskvi (1. rujna), Slovačke u Bratislavi (4. rujna) i Slovenije u Splitu (7. rujna), okrene novu stranicu i put prema Kataru počne utabavati s novim, mladim snagama. Naravno da nitko od njih nije i nikada neće biti novi Luka, ali s tom hipotekom ih ne treba ni opterećivati. Istina, u tom slučaju i Dalić bi ostao bez svoga zaštitnika u svlačionici, ali istodobno bi dobio priliku dokazati svoju trenersku klasu.
I zato, sudimo Zlatku Daliću nakon kvalifikacija za Katar, koje su najvažniji strateški plan HNS-a, a ne sada. Kada s Hrvatskom po uspjehu na Europskom prvenstvu nije slabiji ni od svjetskog (Francuska), ni europskog (Portugal) prvaka.
Lukino tijelo se drži izvanredno i sa 37 godina biti će puno bolji od Rogova, Mora i sličnih. I u Kataru će nam biti važan igrač