Ne vesele mene više... utakmice sa Srbijom

Ne vesele mene više... utakmice sa Srbijom
. Zamislimo samo ovu „nemoralnu ponudu“ uoči početka rukometnog EP-a u Hrvatskoj: osvojit ćete zlato, ali pod uvjetom da sve bude kao u Portugalu 2003. Drugim riječima, to bi značilo da u svim utakmicama pobjeđujemo. Osim u onoj prvoj. Tada je prva bila Argentina, ali sad je – Srbija! Koliko bi nas potpisalo takvo što? Bismo li pristali, jer koga briga za taj poraz kad je to jedino zlato koje nam fali ili je ta lokalna mržnja još uvijek veća i jača od nas da smo i dalje u stanju govoriti „ma mogu sve poslije izgubiti, samo da to dobiju“? Bismo li im oprostili taj jedan poraz ili bismo rekli „ma da, osvojili su zlato, ali...“.


Uza sve poštovanje instituciji prve utakmice na turniru kao alibiju za cijelu tu perverznu predigru zaista je previše toga i napisano i rečeno i s jedne i s druge strane u najavi dvoboja 1. kola rukometnog EP-a skupine A u Splitu. Ne podcjenjujući ni najmanje prvog suparnika Hrvatske – dapače, po individualnoj kvaliteti igrača, Srbija je jedan od intrigantnijih sudionika – to se otvaranje najavljivalo otprilike kao da uskrsli kralj Aleksandar, pao 1933. „žrtvom mučkog i groznog atentata“, dolazi u Spaladium na pregovore o obnovi Kraljevine SHS. U moru promašenih najava prvo mjesto zauzima ipak izjava izbornika gostiju, ako je zaista tako mislio, da u Splitu očekuje – “jugoslavensku atmosferu”. (!?)

Nepotrebno je bilo i dolijevanje ulja s naše strane podsjećanjem na Beograd 2012. Bio sam ondje, no nekako rado zaboravljam te scene. Možda zato što smo svi mi iz Hrvatske ipak prošli bolje od Žarka Šešuma, danas kapetana Srbije, kojem je kamen ili neki drugi do danas neutvrđeni objekt doletio u oko. Dvije operacije bile su potrebne da se spasi vid odličnom rukometašu i momku, samo zato što neki neotkriveni bolesnik nije mogao zatomiti mržnju. Jedina želja za petak navečer – ne ponovilo se nikome.


S rukometne strane puno više intrigira kako ćemo igrati protiv Švedske, hoćemo li se u drugom krugu nametnuti Norveškoj i možemo li dobiti rukometni klasik s Francuskom. Što ako izgubimo od Srbije? Ništa, jutro će na rivi svanuti, galebovi će kliktati, siromah kraj Peristila opet će plačnim glasom zapjevati „Bože, čuvaj Hrvatsku“, a palača će stajati tamo gdje ju je car Dioklecijan i ostavio prije više od 1700 godina.

I zato umjesto onih „za jedan klik više“ najava u stilu „zgromite ih, zgazite ih, pljunite ih, pošaljite ih u pakao“ i slično, samo jedna poruka – momci, igrajte najbolje i uživajte!