Filip Fantoni – FF. Dečko iz zagrebačke Nehajske ulice frontmen je na dvije linije. S jedne strane s reketom, kao prvi čovjek najuspješnijeg hrvatskog teniskog kluba, a s druge – s gitarom kao frontmen zagrebačkog banda FF. Svirao je i na Trgu. Bolja pozornica ne može... Zanimljiv tip.
– Kažu mi da sam teniski trener koji ‘ne zna poslije’. Ili: ‘Taj ti je samo za klince...’ Lea Bošković je sad među 250., a Silvia Njirić je došla do 300. mjesta... – smije se Filip Fantoni (41) u majici TK iTeama pa dodaje:
Naučio tenis 4000 ljudi
– Danas smo najuspješniji teniski klub u Hrvatskoj, tako je već cijelo desetljeće, od prvih naših dana. HTS i ZTS nam, zamalo, svake godine daju novu plaketu za najboljeg u zemlji. No, i dalje smo klub beskućnik.
Klub beskućnik?
– Tako je. Nemamo svoje terene, uvijek smo u najmu, na Oranicama, u Velikoj Gorici, u Maksimiru... Više od 100 natjecatelja registriranih igra za naš klub. I što se događa? Mnogo teniskih terena u metropoli zjapi preko dana prazno, a tek iz 18 sati dolaze rekreativci. I tu bi preko dana bilo mjesta za nas! Ima mjesta, itekako je moguće da naš iTeam, klub beskućnik, dobije neko mjesto gdje bi mogao zbrinuti svoje najuspješnije tenisače, one koji su poslije ponos grada. Djeca bi mogla više trenirati, roditeljima bi bilo jeftinije plaćati treninge, a mi bismo bili i uspješniji. Eto, nitko nema zaposlene trenere, a mi danas u klubu čak 11 trenera u radnom odnosu! A teško nailazimo na sluh gradskih otaca...
Razgovaramo na terenima u Oranicama gdje radi s Majom i Antom. Na mjestu gdje djeca prvi put primaju reket u ruke, a zatim s Filipom – dolaze do titula prvaka.
– Kao trener sam bio prvak Hrvatske 13 puta! A gdje su tek titule viceprvaka i titule u parovima... Pitaj Boga imaju li toliko titula Pep Guardiola i José Mourinho, haha – smije se Filip.
Jedan je od najuspješnijih hrvatskih teniskih trenera za tenisače do 15 godina.
– Iza mene je više od dva desetljeća stajanja na terenu s košarom, osnovao sam klub 2008. godine s dva frenda – Robijem i Marijem. I odmah nas je krenulo. Ispred mene, s druge strane mreže, prošlo je 300–400-tinjak natjecatelja, a možda i tri tisuće rekreativaca i školaraca...
Ime kluba iTeam je zbog iPhonea?
– Tako je, tada je zbog prvih iPhonea sve bilo na i... Ali taj “i” je značilo kod nas improvizaciju i inovativnost, individualni pristup igračima...
Tko vam je bio najstariji učenik?
– Gospodin sa 74 godine! Došao je u klub, potražio mene i rekao: “Čuj, Filipe, želim popraviti udarce, moram napredovati, slab mi je bekend.” Jednu zimu smo radili, i na proljeće mi je rekao: “Jako sam se popravio, sad mogu dalje igrati mečeve, biti konkurentan! Hvala ti...”
Kad je najbolje za mališane da počnu trenirati tenis?
– Što ranije. Eto, ja sam zakasnio.
Vukao sam već s osam godina oca Marcela i majku Milku za rukav i vikao “Tenis, hoću na tenis!” No, u klubu su nam rekli – “Nema mjesta”. Završio sam na ping–pongu u Industrogradnji. Sljedeće godine opet ista priča “Nema mjesta za malog”, rekli su roditeljima u klubu. Pa ja otišao na judo i plivanje. Kad sam treće godine, bio sam uporan, došao opet upisati se u školu rekli su mi “Ah, ti si prestar!”.
Odmah vidim tko će na vrh
Prestar?
– Tako je... Ipak je jedan dan doma zazvonio telefon i rekli su mi kako kreće u teniskom klubu grupa “za starije” pa sam krenuo, počeo sam u Metalcu.
To je generacija Ivana Ljubičića, Ive Karlovića, izbornika Željka Krajana?
– Dečki iz moje generacije. Kao tenisač nisam se probio, ali sam uspio kao trener. Znao sam već s 14 godina da ću ja jednog dana biti trener, kao tada Fredi, moj idol. To je bio nadimak legendarnog zagrebačkom teniskom treneru Predragu Marčecu.
Zašto nikad niste otišli u profesionalne trenerske vode?
– Ne zanima me voditi igrače na Touru. Previše je putovanja, nisi doma, vodiš tuđi život, sve je podređeno igraču, a otkaz ti može stići svakom krivom lopticom. Sreća je tu, naravno, ogroman faktor. A priča s klincima je sasvim drugačija. Svaki dan vidiš napredak, vraćaju ti se emocije koje daješ i – naprosto – vežeš se uz njih. Tolike godine radimo skupa. Ja sam prvi koji im dajem reket u ruke, prolazim s njima prve dane u osnovnoj školi, slušam kasnije o prvim ljubavima, pa slavimo mature u školi... Mnogi su i sedam, osam godina u klubu. Kad vidim klinca, već nakon mjesec dana znam gdje može uz Hrvatske okvire. Tko može među 20, tko među najboljih pet u zemlji, a tko može nešto puno više...
Trenirate i dame?
– Apsolutno! iTeam Ladies prva je teniska škola isključivo za dame. I to za one od 18 do 77 godina. Ma može i od 78! Počeli smo u rujnu i sjajno se zabavljamo. Djevojke nakon treninga zajedno odu na piće, popiju pivicu tu u klubu, a čak su zajedno počele i izlaziti... I o meni treneru se brinu, nedavno mi je bio 41. rođendan, a kako znaju da volim meso, kupile su mi bon od 300 kuna za Mesnicu Kanurić.
Jeste li ga iskoristili?
– Dodao sam još parstotinjak kuna, kupio ramsteke i bifteke i sve ih pozvao doma na rođendanski roštilj. Na kraju smo zaružili do četiri ujutro. Nisu se dale doma, haha...
Gdje vaše tenisačice izlaze?
– Eto morate njih pitati, bile su i na mom koncertu u Retru. Doći će za mjesec dana i na promociju mog novog albuma, 23. listopada u Tvornicu. Članovi banda su na studijima van hrvatske, studirali su jazz u Grazu, sad su u Roterdamu. Imat ćemo vremena samo za jednu probu, samo dan prije promocije, no bit će sjajno. Veselim se...
Zaboravio gitaru kod kuće
Prvi reket?
– U slično doba stigli su gitara i reket u Nehajsku. Prvi reket, drvenjak Slazenger crne boje, posudio mi je ujak Željko, a prvi pravi reket dobio sam od dede Dade, kad sam s 5.0 završio peti razred. Kupio mi je Head Director, to je bio reket snova. Prva gitara bila je iz Muzičke naklade. Danas sviram na Fender Telecasteru.
Gdje ste sve svirali?
– Imao sam bandove od srednje škole, moja je uloga bila – glas i gitara. Svirali smo na festivalima zajedno s Hladnim pivom, Kawasaki 3P, Vatra, Ramirezom, čak i na Trgu, Cvjetnom, Trgu Francuske republike. Prošli smo od Saxa, Tvornice, Retra, Spunka, Melina, Purgeraja, Gjure, Močvare.. pa sve do Zenice, gdje smo osvojili titulu najsimpatičnijeg benda. To daju onima koji izgube u finalu gitarijade. Svirao sam s Ivicom Kostelićem, snimali su jednu stvar za Euro 2008.
Samouk ste glazbenik ili ste išli na ‘treninge’?
– Išao sam u Glazbenu školu Josip Slavenski na Selskoj, upisao gitaru, ali kad sam shvatio da ću tamo svirati samo Bacha, a ne i rock’n’roll, ispisao se i osnovao prvi bend. Prvi ozbiljniji bend Popper, objavili smo nekoliko singlove “Ribe” i “Vidim”, to i danas se može čuti na radiju. A onda sam 2012. krenuo u samostalnu karijeru, izdao prvi album “Note i boje”, a ovih dana izlazi moj novi album “FF”, po mojim inicijalima. Promocija će biti, kako sam rekao, u Tvornici. Jednom sam na koncert došao – bez gitare. Zaboravio sam je doma. Rekao doma ‘Idem na koncert’ i zaboravio glavnu stvar. To mi se na tenisu nikad nije dogodilo. Jer, uvijek kad izlazim iz kuće – nosim neke torbe...
>>>> Pogledajte finale turnira na Šalati
ova crtica stavila mi osmjeh na lice