Sedamdesete polako odmiču, Janica ne skija već četiri godine, Ivica se približava jeseni svoje karijere, no on i dalje ne posustaje. A u njegovu trenerskom poslu nema sjedenja na klupi ili stajanja uz aut-liniju. U njemu je puno "šljakanja", pripremanja staza u ranu zoru, smrzavanja na velikim minusima, borbe s oborinama...
Kada 72-godišnjeg Antu Kostelića pitate za tajnu njegove vitalnosti, običava reći ovo:
Nomadski život
– Ne poduzimam nikakve mjere za svoju vitalnost. Ja sam odem naprijed, po programu. Za mene su teži treninzi od utrka jer na njima moram puno više fizički raditi. Eto, baš smo neki dan, da bismo uopće mogli trenirati, morali stavljati lance na kotače. A kada vam puše vjetar na 3500 metara nad morem i na minus 14, nije lako.
Život skijaša i njihove pratnje je nomadski. Posebice želite li nastupati u svim disciplinama, kao što to čini Antin sin Ivica.
– Skijanje je takva mašinerija da ponekad s jednog na drugo poprište morate ići helikopterom, jer iz Val d'Iserea u Val Gardenu drugačije na vrijeme i ne možete stići. Srećom, reprezentacije se često međusobno dogovore, pa se organiziraju čarterski letovi helikopterima.
U svemu tome bolje prolaze veće reprezentacije jer se za njih brine više ljudi. Je li uopće moguće imati logistiku kao reprezentacije Austrije i Švicarske?
– Nije moguće, jer oni imaju posebnu ekipu od dvadesetak ljudi koja priprema samo skije. No, ja sam zadovoljan i s ovim što mi imamo, ekipirani smo najviše koliko možemo biti. Još kada bi HOO sve to financijski pratio, no on prati samo po pravilniku, pri čemu izjednačava svjetski kup u skijanju i plivanju, a kod plivača ne dolaze najbolji na svijetu na svaku utrku. Osim toga, mi nemamo europsko prvenstvo, pa možemo reći da je Ivica europski prvak uvijek kada pobijedi ispred svih Europljana.
Ivica će i ove sezone voziti mnogo utrka. Zapravo, plan je da ih propusti vrlo malo.
– Od 38 utrka, trebao bi ih voziti 37. Želi li ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu, tako mora biti. Bode Miller i Ivica su jedini, nisu to niti Zurbriggen i Aamodt, koji su imali pravo nastupiti u finalu Svjetskog kupa u svih pet disciplina.
Ivica i Janica su vlasnici nekoliko neslužbenih rekorda. Ante cijeni sportsku statistiku, a trenutno ga zanima jedan obiteljski rekord.
– Nedostaje nam još jedna brončana medalja pa da Kostelići dođu ispred brata i sestre Di Centa, talijanskih skijaša trkača. Samo s jednom broncom na velikim natjecanjima, izjednačili bismo se s njima, ali bismo zbog više zlata postali rekorderi.
Premda Janica više ne skija, obitelj je i dalje vrlo često na okupu. Majka Marica i Janica nastoje biti uz Ivicu i Antu na što više utrka.
Nesretni gubitnik...
– Kad je Janica s nama, to me podsjeća na dane kada smo stalno bili zajedno. To je njezina dobra volja, a nerijetko ode i s ekipom koja ravna stazu, fizički sudjeluje na treninzima. Ne znam hoće li ići u Kanadu, ali na turneju u SAD hoće jer ondje iznajmljujemo apartmane, to je jeftinije. Moramo i mi štedjeti.
Ante kaže da mu je posebno drago kada je Janica na nekom spustu, najopasnijoj disciplini, jer puno pomaže savjetima.
Na kraju smo, neizbježno, spomenuli težinu sporta kojim se Kostelići bave.
– Skijanje je strog sport, možete nastupiti samo s rejtingom. Kod nas nema sretnih gubitnika, možete biti samo nesretni gubitnik. Ako ste 136. skijaš svijeta, ne možete dobiti pozivnicu za nastup u Kitzbühelu.
"Janica nam kaže svoje primjedbe, dojavi zapažanja prije vožnje, puno
pomaže"
Obitelj
kada ce vec izaci film od kostelica