Ako ste bivši ili možda i aktivni sportaš koji želi steći diplomu iz sportskog menadžmenta u nekoj švicarskoj poslovnoj školi, onda je vaš čovjek za vezu bivši hrvatski odbojkaški reprezentativac Dejan Laninović (49). Jedan od najboljih naših odbojkaša, otkako je hrvatske samostalnosti, skrasio se u Švicarskoj gdje radi na Swiss School of Business and Management (SSBM), a riječ je o studiju koji možete pohađati “preko sedam mora i sedam gora” jer je, osim jake volje, još jedino važno da imate dobar internet.
Dakako, da bi danas mogao raditi takav posao, Dejan se morao školovati pa za sobom ima dodiplomski, diplomski i poslijediplomski studij. Prve dvije razine završio je na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora, a poslijediplomski na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Titulu doktora znanosti sječe pak na fakultetu na kojem je sada akademski direktor za programe sportskog menadžmenta.
Deksa znamo još iz druge polovice 80-ih godina kada je kao 16-godišnjak debitirao u sastavu matične mu Mladosti, a potom u reprezentaciji bivše SFRJ. Na Savi je započeo igračku karijeru, a ondje ju je, nakon niza pečalbarskih godina, i završio i to kao 37-godišnjak.
Sportsko profiliranje djeteta
Svojim klupskim vrhuncima smatra dva nastupa na Final Fouru odbojkaške Eurolige u dresu Mladosti čiji je bio vodeći igrač.
– S obzirom na to da sam korišten na svim pozicijama, ali sam igrao korektora i rješavao teške lopte, bio sam najeksponiraniji igrač te momčadi. Bili smo jako dobar tim jer je svako radio svoj dio posla i pokrivao onog drugog koji je bio manje dobar u određenom elementu igre. Bolje imati šestoricu igrača na 80 posto nego jednog na 100 posto, a da su ostali na 50 posto. Ključ uspjeha u timskim sportovima jest koliko su svi pojedinci spremni pregristi svoj ego i staviti se u funkciju sastava.
Kao odbojkaš međunarodne klase za hrvatsku reprezentaciju igrao je 12 godina i odigrao, po vlastitoj evidenciji, oko 250 utakmica.
– Najznačajnije natjecanje koje smo igrali bilo je Svjetsko prvenstvo 2002. u Argentini. Ja sam tada bio u 32. godini, naš se naraštaj tada raspao, a nisu došli novi klinci.
Već tada Srbija je predstavljala svjetsku silu, a hrvatskoj muškoj reprezentaciji to je bilo jedino Svjetsko prvenstvo na kojem je nastupila. S obzirom na to da pamtimo dominaciju Mladosti u prvenstvu bivše SFRJ intrigiralo nas je kako je to Srbija postala tako moćna odbojkaška nacija i zašto je Hrvatska odbojkaški uvenula.
– Ja sam to sebi ovako objasnio. S raspadom bivše države, Srbija je bila ta koja je naslijedila status SFRJ na rang-listi Svjetskog odbojkaškog saveza što je značilo da bi u kvalifikacijama za velika natjecanja dobili skupinu koju su mogli proći. A mi smo kao nova zemlja bili na dnu i uvijek igrali s najjačima, a nismo im se mogli oduprijeti jer nam je nedostajalo dovoljno jakih utakmica. Mi smo se oslanjali na jedan klub, a Srbi su svoje najtalentiranije igrače slali u inozemstvo, u najjače odbojkaške zemlje i klubove. Nažalost, kod nas se u odbojci, i ne samo u odbojci, jako slabo radi. Zapravo, radi se stihijski, bez strateškog plana razvoja pa sve ovisi o motivima trenera i o tome koliko imaju želje raditi s mladima. Mi sportaši očito ne znamo dobro lobirati, ne kotiramo dobro u političkim kombinacijama, pa država premalo daje za sport, a kultura je uvijek uvjerljivo ispred sporta. I zato nam sport propada.
U tom smislu je šteta što jedan drugi Laninovićev projekt nije zaživio, a riječ je o prepoznavanju talenata u najmlađoj dobi. Što je sada s time?
– U to vrijeme smo supruga Ivana i ja već bili na izlaznim vratima iz Hrvatske, a kako smo to nas dvoje sami vodili ostali smo bez goriva. Trenutno prevodimo tekstove za Švicarsku, gdje smo u kontaktu s nekoliko škola, a u Hrvatskoj smo našli osobu koja će taj projekt voditi u našoj zemlji.
A ideja njegova i od supruge mu Ivane (kćeri poznatog odvjetnika Ante Nobila) bila je sljedeća:
– Sinulo mi je to kada sam vidio da naša Pia, čas želi trenirati odbojku, a čas nogomet, pa bi ovo, pa bi ono i gubilo se puno vremena da se otkrije što nju najviše veseli. Tako sam došao na ideju da napravimo bateriju testova u čiju izradu smo ugradili kineziologe, psihologe, nutricioniste i medicinare kako bismo dobili sliku najprimjerenijeg sporta za dotično dijete. Ti testovi vam kazuju je li dijete za ekipni ili pojedinačni sport, je li uopće za sport, je li ekstrovert ili introvert, da s tim saznanjima roditelji znaju u kojem smjeru ima smisla gurati vlastito dijete.
Prije Švicarske, Laninovići su živjeli u Londonu.
– Tamo smo išli ciljano, Ivana i ja smo radili “executive” treninge u bankarskom sektoru i kako je ona vrlo često putovala za London tako smo odlučili da se tamo i preselimo. I ondje smo pokrenuli posao, ostvarili puno kontakata jer ako si vrijedan nema šanse da ti u Londonu ne nađeš posao. No ono što nam se nije svidjelo u Londonu jest ta njegova hektičnost. Ti se ondje za svaku stvar, pa bilo to i dječje skakanje na trampolinu, moraš najaviti tjedan, dva unaprijed. Još više me izluđivala klima, vrijeme se mijenjalo po 10 puta u dana, a sunce ne bismo vidjeli po 10-15 dana.
Srećom, supruzi je stigla poslovna ponuda iz Švicarske.
– Kada su iz SSBM-a, na kojoj je Ivana već predavala, supruzi ponudili posao dekanice fakulteta odlučili smo se preseliti u Švicarsku. A na istoj sam i ja počeo predavati povlačeći paralele između biznisa i sporta. Načela su vrlo slična samo što je u sportu dinamika puno kraća pa se i brže oporavljaš od nekog gubitka ili pogreške. Sport te nauči kako da sve vrste emocija proživljavaš što je, dakako, važno i u biznisu.
U međuvremenu, kod Dejana je ponovo proradio njegov poduzetnički duh koji se prijašnjih godina iščitavao poslovima u ugostiteljstvu i građevini. Desetak godina bio je vlasnik noćnog kluba i još jednog lokala, a potom je sudjelovao u izgradnji mini naselja od osam kuća u Zaprešiću.
E-sport postao veliki biznis
– Ljudima iz SSBM-a ja sam ponudio da napravim program sportskog menadžmenta koji oni nisu imali pa smo krenuli u partnerski odnos, naša tvrtka All About Sports Education i fakultet. Napravili smo program za bivše sportaše, ali i one aktivne koji hoće raditi na sebi, a program je takav da se može pohađati i online što je ušteda vremena i energije. Moja je ideja da se našim polaznicima gradivo prezentira na iskustvima iz realnog sektora i zato i svi naši predavači i jesu iz realnog sektora.
Što su prednosti ovog programa nad drugima?
– Naša je ideja bila ponuditi model studiranja koji će sportašima omogućiti da studiraju iz mjesta u kojem žive i da se ne troše puno. Sva naša predavanja su snimljena pa se mogu slušati u vrijeme kada sportašu paše, bilo da je za vrijeme popodnevnog odmora ili navečer nakon treninga. Putem maila odvija se interakcija s profesorima s kojima se dogovarate za završni rad za predmet koji polažete.
Na SSBM-u imaju i kolegij iz e-sporta.
– To je vrlo atraktivna tema jer je e-sport postao jako veliki biznis. Pa nekoliko velikih nogometnih klubova imaju svoj e-nogometni tim, ljude koji su na plaći jer to je izvrsna marketinška podloga za prodaju suvenira. Tako se i kroz te kanale stvaraju novi navijači odnosno klijenti koji će kupovati suvenire i gledati prijenose. Nevjerojatno je to, koliko je to daleko otišlo. Ove ideje podržali su i čelni ljudi Svjetskog košarkaškog (FIBA) i Svjetskog odbojkaškog saveza (FIVB), no znate kako je s velikim sustavima. Oni su prilično tromi jer takva stvar mora proći veliki broj instanci, a mi smo dosta brzi i poduzetnički orijentirani – kazao je Laninović.
Propalica!