Kad ulazi na nogometni teren, Lionel Messi se obvezno prekriži. Kad bi pobijedio u nekoj od sprinterskih utrka, najbrži čovjek na planetu Usain Bolt pogledao bi u nebo te bi zahvalio Svevišnjemu. Nakon što je preživio AIDS, Magic Johnson kazao je da je Bog reducirao količinu HIV-a u njegovu organizmu i omogućio mu preživljenje. Kada se pak vratio u ring i pobijedio Mikea Tysona, prethodno kardiološki otpisani Evander Holyfield kazao je da je Bog čudesno zacijelo rupu u njegovu srcu i pomogao da on kao kršćanin pobijedi svježe konvertiranog muslimana Tysona.
Ovo su samo neki od primjera koji dokazuju da je kod vrhunskih sportaša današnjice vjera u Boga, i mišlju i riječima, itekako prisutna. Kod nekih iz ritualnih razloga, zbog navike stečene obiteljskim odgojem, a kod nekih doista u vjeri da je Stvoritelj u izazovnim trenucima bio na njihovoj strani. I zato smo se, u ovo adventsko vrijeme, pozabavili upravo tom temom.
I dok su oni sportaši koji su se 70-ih i ranih 80-ih godina javno obraćali i zahvaljivali Bogu smatrani čudacima (u SFRJ to nije bilo nimalo poželjno), ovi današnji se izjašnjavaju vjernicima a da im to itko ne zamjera. Štoviše, to kao da je postalo i poželjno, jedno od sredstava privlačenja pozornosti navijačkog puka.
Njihovi idoli okreću se vjeri tražeći odgovore vezane uz izazove koje im donosi bogatstvo, ali i stres koji ide uz njihovu popularnost. Jer, svjesni su posljedica alkohola, droge, duhana, neumjerenosti u hrani i nekontroliranog seksa na njihovo tijelo koje predstavlja njihovo sredstvo za rad.
Zahvala za postignuća
I dok neki u vjeri pronalaze način kako da se nose sa svojom slavom i gubitkom privatnosti, ali i s bogaćenjem, drugi vjeruju da im zazivanje Boga može donijeti sreću vezanu uz izbjegavanje ozljeda, ali i da povećava njihove izglede za uspjeh u sportu.
Nije rijetkost čuti nekog sportaša kako, nakon nekog neočekivanog dometa ili velikog preokreta u konkretnoj utakmici, zahvaljuje Bogu. Posebice kada neki David pobijedi Golijata, kao što je to slučaj i u poznatoj starozavjetnoj priči u kojoj filistejski div (Golijat) poručuje Izraelcima da mu na megdan pošalju svoga najjačeg borca. A oni mu, na koncu, pošalju mladog pastira, koji pobijedi diva manjim kamenom katapultiranim iz praćke. I da ovdje karikiramo, reći ćemo da je to do dana današnjeg najveće iznenađenje u borilačkim ogledima.
Budući da se često postavlja pitanje daje li vjera sportašima uistinu neku vrstu prednosti, valjda spomenuti još sportaša koji su javno isticali da im je vjera pomogla u dostizanju njihovih iznimnih dometa. To su jedna od najtrofejnijih tenisačica svijeta Serena Williams (odgojena kao Jehovin svjedok), ponajveći sportaš 20. stoljeća Muhammad Ali (prije prelaska na islam poznat kao Cassius Clay), jedan od najvećih MMA boraca svih vremena Fjodor Jemjeljanjenko, najpopularniji košarkaši današnjice LeBron James, Kevin Durant i Stephen Curry, koji ističe da nakon svojih zadivljujućih poteza prstom pokazuje u nebo da podsjeti samog sebe da igra za Njega.
Cristiano Ronaldo, jedan od najvećih nogometaša današnjice, nakon svakog postignutog pogotka se prekriži, a o svom odgoju u rimokatoličkom duhu u jednom je dokumentarcu kazao:
– Još kao dijete bio sam bogobojazan, svjestan više sile.
U razgovoru za La Gazzettu dello Sport prije pet godina istaknuo je:
– Ja sam katolik i idem na misu da zahvalim Bogu za sve što mi je dao. Ne tražim od njega ništa jer zahvaljujući Bogu imam sve. Zahvaljujem mu što štiti moju obitelj i moje prijatelje.
Bogu je zahvalna i njegova majka Maria Dolores, koja je u dokumentarcu “Ronaldo” kazala:
– Cristiano je plod kojeg nisam htjela donijeti na svijet, no Bog mi nije dozvolio da od toga odustanem i time sam bila blagoslovljena.
Jedan drugi Ronaldo, onaj brazilski, poznat kao “Fenomeno”, premda je kršćanstvo bilo temeljni dio njegova života, sakrament krštenja primio je tek s 46 godina. Prema Catolic Heraldu, donirao je potpisanu loptu papi Franji, koja se pak čuva u Vatikanskom muzeju.
Kad smo već kod muzeja, kulturnih ustanova koje povijest otimaju od zaborava, recimo i nešto o povijesnoj povezanosti sporta i religije. Oni su oduvijek bili blisko isprepleteni. Sportski događaji često su bili povezani s vjerskim ceremonijama ili festivalima. Ti su događaji djelovali kao snažni simboli ili metafore transcendentnog. Na primjer, Olimpijske igre, koje su održavali stari Grci, bile su više festival ili proslava za njihove bogove nego samo sportski događaj. Dok je sport današnjice puno svjetovniji, religija i dalje ima utjecaja. Na psihičkoj razini, studije su pokazale da religija i duhovnost poboljšavaju učinak u sportu. Kao i sva ljudska bića, sportaši se suočavaju s izazovima i često navode vjeru kao ključni čimbenik u prevladavanju teškoća s kojima se susreću.
Priče o predanim sportašima koji se čvrsto drže svoje vjere, čak i kada su ta dva određenja u sukobu, svjedoče o važnosti religije u sportu današnjice. Osim toga, sociolozi sporta govore o paraleli između fanatizma modernog sporta sa samom religijom i postavljaju pitanje je li i sport religija modernog doba. Jer, dok je vjera u Americi u padu, broj ljubitelja sporta je u porastu. Dok su katedrale nekoć bile primarni prostor za zajednička okupljanja, s vremenom su ih zamijenili moderni sportski stadioni.
Jedan od najpoznatijih primjera sukoba između vjerskih uvjerenja i sporta jest onaj engleskog troskokaša, svjetskog rekordera, Jonathana Edwardsa koji je zbog svojih stavova isprva odbijao nastupati nedjeljom pa je zbog toga 1991. propustio Svjetsko prvenstvo. No nakon razgovora sa svojim ocem (vikarom) preformulirao je svoj stav u to da mu je Bog dao talent da se natječe koji god dan ta natjecanja bila. Nakon karijere je pak kazao da je njegova vjera djelovala kao najmoćnija poluga osobne sportske psihologije.
A upravo je o tome, u knjizi “Vjera i sport” (koju su potpisali Damir Škaro i Ćiro Blažević), pisao akademik Igor Rudan, inače redovni član Kraljevskog društva Britanske akademije znanosti:
”U današnjem vrhunskom sportu, gdje je baš sve podređeno rezultatu i gotovo ništa drugo nije važno, za uspjeh u takvom okruženju potrebna su nepojmljiva odricanja. A takav sportaš mora biti spreman i živjeti drugačije od drugih, što vrijedi i za njegovo okruženje, u kojem mu se prilagoditi trebaju i prijatelji, planovi obitelji, partneri pa i obrazovni sustav. Život je to u kojem se godinama budi, trenira i ide se spavati sanjajući samo jedan jedini cilj. A što je to ako ne vjera, najdublja moguća vjera... Da bi vrhunski sportaš mogao biti dovoljno uporan i strpljiv i da bi mogao nadvladati sve konkurente u uvjetima najveće moguće konkurencije, vjera jača od one u svih drugih postaje možda i najvažnijim sastojkom uspjeha najvećih sportaša. Mnogi među njima to su i javno potvrdili i ova knjiga podsjeća na one najveće među njima koji se križaju, klanjaju ili dižu ruke prema nebu nakon svake pobjede ili postignutog pogotka. Jer, kada novac kupi baš sve uvjete, a znanost omogući razvijanje i izvlačenje baš svih mogućih tjelesnih potencijala iz onoga s čime su se rodili, nakon toga svi postaju približno dobri i razlika se više ne može izvući iz još više novca ili još više treninga. Jedinu razliku, na toj razini, čini dubina nečije vjere.”
Da bi se u nju posegnulo, najčešća tehnika je molitva. Ona se u sportu koristi kao tehnika za suočavanje s neizvjesnim i stresnim situacijama, nervozom i tjeskobom te kao motivacijsko sredstvo, osobito na višim razinama natjecanja, zbog čega treneri sportašima po potrebi ostavljaju vrijeme za molitvu. A u njoj se, kazat će istraživači psihologije sporta, pojavljuju četiri teme. Najčešće se mole za suočavanje s nervozom i napetošću u traženju sigurnosti u izvođenju tehničkih elemenata na najvišoj razini. Tu su i molitvene rutine, kao ritual, pa i zahvalnost za dodijeljeni mu talent. Na koncu, neki se sportaši prepuštaju Božjoj volji i prihvaćaju ishod kao ono što Bog želi.
I Hrvati isticali vjeru
Od hrvatskih sportaša svoju vjeru najviše su isticali nogometaši Dario Šimić, Stipe Pletikosa, Mateo Kovačić i izbornik Zlatko Dalić, bivši rukometni izbornik Željko Babić te atletičari Stipe Žunić i Blanka Vlašić, o Bogu u svom životu često govore i boksači Filip Hrgović i Ivana Habazin, Boga je veličao i skijaš Ivica Kostelić, dok se na nedjeljnoj misi često mogu vidjeti legendarni vaterpolski vratar Josip Pavić (danas državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta) te košarkaški izbornik Josip Sesar.
– Vjera mi daje snagu, uvijek imam krunicu u džepu i pomolim se prije utakmice. Zahvalim Bogu na svakom danu jer dao mi je snagu i vjeru, ali i prigodu da nešto u životu napravim. Isto tako, moram reći da krunicu cijelo vrijeme imam kraj sebe. U trenucima utakmice kada djelujem mirno, nije baš tako. Moram sačuvati mir i koncentraciju. A kada je teško, stavim ruku u džep i stisnem krunicu – rekao je puno izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić.