Dubok je trag na Poljudu ostavio Dario Damjanović. Beskompromisni borac na sredini terena za Hajduk je igrao od 2004. do 2008. godine, a danas je trener zeničkog Čelika. Bivši reprezentativac BiH bio je gost nove epizode podcasta (IN)Direkt u kojoj je ispričao ponešto o svojoj karijeri.
Podsjetio je Damjanović na to kako je došlo do prelaska u Hajduk, u kojeg je došao iz Modriče.
- Igrao sam za tih 100 eura koje su kasnile, ali mi nikada nije palo na pamet da povučem ručnu ili da u nekim postotcima smanjim svoj trenažni proces. Možda sam zbog tog svog privatnog života, gdje smo stvarno bili sirotinja i borili se. Danas živimo u vremenu gdje masa njih u poluprofesionalnom nogometu imaju plaću i po 1.000 KM (500 eura, op.a.) i dogodi se situacija da ona kasni 15-20 dana, pa i mjesec, i dolazi se do nekog negodovanja i to se odrazi na trening što je meni kao treneru apsolutni apsurd. Volim taj primjer spomenuti jer i bez škole nogometa i bez primanja od kojih sam ja morao živjeti, stopirao sam i pješačio na treninge nekih 7-8 kilometara da bih nešto napravio. I kada sam mislio da je gotovo, da je moja nogometna karijera gotova, zaposlit ću se na pumpi da bih mogao osnovati obitelj porodicu, dogodi se taj famozni poziv od Igora Štimca i tako kreće ta neka moja priča - prisjetio se Damjanović.
Današnji trener Čelika iz Hajduka je 2008. godine otišao u redove njemačkog bundesligaša Kaiserslauterna, a za reprezentaciju BiH skupio je 17 nastupa uz dva pogotka. U jednom od ranijih intervjua Damjanović je opisao točne detalje razgovora sa Štimcem.
- Sjedio sam u kafiću s prijateljima, a tada je bila popularna fora da te ljudi zovu s lažnih brojeva i lažno se predstavljaju kao novinari. Meni je zazvonio telefon, vidio sam hrvatski broj, a s druge se strane čovjek predstavio kao Igor Štimac. Bio sam iznenađen i ništa nisam povezivao. Kada me je pitao jesam li zainteresiran da dođem u Hajduk, rekao sam mu da mi nije do zezancije u tom trenutku jer sam već dogovorio s ujakom da radim kod njega na pumpi. Rekao mi je samo da imam vremena sutradan do 12 sati da dođem na Poljud ako želim. Rekao sam mu da nemam kako doći do tada, a on je samo odgovorio da tko ima želju, nađe način. Rekao sam sve to prijateljima, a oni su se smijali i govorili da se sa mnom netko šali. Nazvao sam potom pokojnog Milana Jelića, koji je preko svojih veza saznao da je Hajduk doista zainteresiran za mene. Nazvao sam prijatelja iz Bosanskog Šamca i rekao mu da me vozi za Split, da će Hajduk pokriti troškove puta, a ako to ne uradi, onda ću mu ja vraćati na rate. Otišli smo i stigli na Poljud oko 11 ujutro. Štimac je stigao Mercedesom s naočalama na glavi, nikada neću zaboraviti tu scenu. Platio je momcima koji su me dovezli i odveo me u kancelariju. Kada sam vidio ugovor, pitao sam ga prvo koliko je to para jer nisam u tom trenutku mogao napraviti konverziju iz kuna u konvertibilne marke, vjerojatno od te euforije i adrenalina nisam ni znao što potpisujem. Da ne bude zabune, sve je bilo regularno. Otišao sam u Split samo s četkicom za zube, nisam imao ni kaladont. Ne želim to kriti, niti se toga stidjeti, to je moj život i treba biti poticaj svima koji misle da je nešto nemoguće. Bez škole nogometa sam zaigrao u velikim klubovima, Hajduku i Kaiserslauternu.