Neki kritiziraju Miočića jer ne govori hrvatski jezik, evo što na to kaže njegov otac!

U trenucima kada je cijeli borilački svijet zadivljen načinom na koji je Stipe Miočić preokrenuo borbu u kojoj je, do tog trenutka, primio 170 teških udaraca u glavu, jedan stanovnik Linza posebno je ponosan na ovog američko-hrvatskog borca.

Te noći valjda nije bilo ponosnijeg oca na svijetu od Bojana Miočića, čovjeka koji snažno proživljava sve sinove gladijatorske nastupe. Jer, ono čime se njegov sin bavi nije prebacivanje loptice preko mrežice ni pucanje u okvir vratnica, ono što Stipe Miočić radi vrlo je opasno i pogubno za zdravlje.

Stipe je opet ponosno trpio

Stoga je i razumljivo da je, nakon što je sin primio puno teških udaraca, koji su odzvanjali i u njegovoj glavi, došlo do erupcije oduševljenja u njegovu austrijskom stanu.

>> Pogledajte i suprugu Stipe Miočića

– Moja sadašnja supruga Jelica i još nekolicina prijatelja gledali smo borbu. Ja sam, kao i uvijek, bio u svojoj sretnoj majici. Uh, bilo je to teško gledati, umalo sam izgubio živce. Posebice prve dvije runde u kojima je Cormier dominirao. U trećoj sam malo odahnuo jer mislim da ju je Stipe dobio – kazao je tata Miočić koji nam je prije borbe prognozirao sinovu pobjedu nokautom, ali nikako u prve dvije runde.

– Predobar je Cormier borac. Uostalom, njega dosad nitko nije nokautirao pa ga je bilo moguće slomiti jedino na ovakav način, da ga se izmori tempom borbe.

I baš tada je, u četvrtoj rundi, Stipe krenuo s tim presudnim lijevim aperkatima u Cormierovu jetru.

– Tada je već bilo jasno da naslov može vratiti jedino nokautom jer znate kako je to, prvak u očima sudaca uvijek ima prednost u odnosu na izazivača. Kada je sudac prekinuo borbu, skakali smo kao ludi.

Neposredno nakon borbe tata je primio kratak poziv od sina.

– Zvao me on i na dan borbe kazavši: “Tata, ne moraš se brinuti, imam sve što je potrebno da vratim naslov.” Nakon borbe rekao mi je: “Tata, ovo je bilo za tebe”, no to je bio kratak razgovor jer je morao na pregled očiju. Naime, Cormier ga je opet udarao prstima po očima, a sudac mu nije htio dati medicinski time-out. A Stipe je pak preponosan da bi on sam tražio medicinski predah. Nas kao njegove bliske navijače to je ljutilo, no on je takav.

Da bi čovjek preživio sve što je u toj borbi Stipe preživio, mora imati jako otporne gene.

– Nije ni čudo kada si mješavina dalmatinskih i kordunaških gena.

Mama Kathy rođena je u Cetingradu, a tata Bojan u Rtini kod Posedarja pa se neki hrvatski fanovi pitaju kako to da ne govori hrvatski.

– Zna on bolje hrvatski no što se misli, no on je perfekcionist pa, ako nešto što radi nije dovoljno dobro, onda to ne radi. No s mojom sadašnjom suprugom Jelicom on se dopisuje na hrvatskom, a njegova baka s mamine strane ne govori dobro engleski pa je i s njom komunicirao na hrvatskom. Uostalom, ona ga je čuvala kada bi mama bila na poslu.

Po očevu kazivanju, Bojan i Kathy rastali su se kada je Stipe imao dvije i pol godine.

– No ja sam ga nastavio normalno viđati. Bilo da je vikend provodio sa mnom, bilo da je bio kod mene na praznicima ili da sam ga vozio na treninge. Dakako, vjerojatno sam i ja ponešto kriv za njegov hrvatski jer očito nisam dovoljno inzistirao. No meni je važnije od toga da on vrlo dobro zna odakle je. Sretan sam što moj sin toliko ističe značaj obitelji i što javno pokazuje toliko ljubavi prema svojoj kćerkici kojoj, kazao mi je, želi dokazati na svom primjeru kako je moguće dignuti se i nakon što padneš. On hoće da ona jednog dana u tome ima primjer vlastitog oca. Drago mi je i što je Ryan Marie dobra nevjesta. I na nju je očito prešla ta njegova ljubav prema domovini svojih roditelja. Kada god na nekom velikom natjecanju igra Hrvatska, on je gorljivi navijač pa je bio ponosan i na hrvatske nogometaše i njihov domet na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Neke od tih utakmica gledao je u sportskom baru, i to u majici na kockice.

Snažan osjećaj pripadnosti

Netko blizak očito mu je usadio taj osjećaj pripadnosti.

– I njegova mama i ja, a i djedovi dok su bili živi, radili su na tome. Nije on počeo isticati hrvatska obilježja zato što je htio biti drugačiji, nego zato što je imao osjećaj pripadnosti. Uostalom, još sam ga ja vodio na hrvatske piknike u Clevelandu, a vjerujem da je to kasnije činila i supruga. No negdje već od devete-desete godine za Stipu su slobodne nedjelje bile rijetkost jer je najprije trenirao bejzbol, a potom hrvanje. Inače, sve sakramente Stipe je primio u hrvatskoj crkvi svetog Pavla u Clevelandu.

Kada je prije nekoliko godina bio u Hrvatskoj, Stipe se s ocem slikao na Poljudu u Hajdukovu dresu pa su ga navijači tog kluba prisvojili.

– Stipe je to učinio isključivo zbog toga što sam ja veliki hajdukovac i što je time izrazio poštovanje klubu koji nas je tog dana ugostio. Inače, nije on ni hajdukovac ni dinamovac, ali je veliki, doista veliki navijač hrvatskih sportaša.