'Nekim borcima s kojima dijelim svlačionicu mogao bih biti otac'

Premda je prije nekoliko godina najavio da će smanjiti obim i intenzitet treninga, u Cro Copovu (39) životu to se nije dogodilo. No, tko ga dobro poznaje, taj zna kakav je on “manijak” za tjelovježbu.

– Trenirat ću manje kada se povučem u mirovinu.

A mirovina još nije na vidiku. Nakon što je poslije nekih borbi kazao da bi mu to mogla biti posljednja, sada je jasno da mu je njegov režim života omogućio da se bori i u 40-tima. Ne možda za svjetske naslove i pojaseve prvaka (te si je snove ostvario), ali na visoko gledanim priredbama i na visokoj razini, to svakako.

Kako se i u 40-toj uspijeva motivirati za treninge koji izgledaju kao dva sata mučenja?

– Radoholičar sam, a to je i posao koji sam odabrao i u kojem me još uvijek izvrsno plaćaju. Loše bih se osjećao da ležim kod kuće zbog lijenosti, a ljudi me još žele vidjeti. I svatko onaj koji kaže da mu je novac na posljednjem mjestu u ovom sportu, taj laže. Osim toga, nagledao sam se ja biznismena i sportaša koji su u životu imali mnogo pa su, zbog stila života ili možda jedne promašene investicije, ostali bez ičega.

Ipak, uvijek se nađe “savjetnika” koji ga priupitaju što mu sve to više treba. Takvima on obično odgovori nešto slično ovome:

– Nisam ja lud za treninzima u pet popodne, na 40 stupnjeva, usred ljeta. U Puli sam bio tri tjedna, mora vidio nisam, a 200 metara mi je od kuće. No, znam zašto se mučim. Zašto ne bih zaradio ako mogu. Nikome ne otimam kruh. Krv, suze i znoj su moji, kao i zarada. Za tu lovu borio bi se svatko, a od onih koji mi u dobroj vjeri dijele savjete o prestanku mnogi bi se borili i s bengalskim tigrom.

Trening zvan patnja

Kada je započinjao karijeru gladijatora, nije to činio sanjajući velike zarade već velike pobjede.

– U mojim prvim danima nisam ni sanjao da ću u borilištu osigurati svoju egzistenciju. Koliko god volim atmosferu pobjede, a to je jedan neopisiv osjećaj, jednako je toliko neopisiv i osjećaj gorčine poraza, no ja i to na neki čudan način volim.

Najviše voli onaj osjećaj zadovoljstva nakon spartanskog treninga.

– Moji su treninzi često puni patnje, no kada se istuširam, preplavi me zadovoljstvo zbog osjećaja snage, saznanja da ono što ja mogu velika većina ljudi može samo sanjati. Bez obzira na to što se nekima takvi treninzi i nastupi čine “ubijanjem”, ja sam uvjeren da je to recept za dugovječnost. Inače, moj djed s majčine strane Marko umro je u 96. godini jer je pao niz stepenice i teško se ozlijedio, a pradjed Mate umro je u 106. godini. Možda budemo k’o Topalovići iz filma “Maratonci trče počasni krug”. Ako je po tome, 10 više ili 10 manje, onda mi ne gine ili 86. ili 116.

Mnogi se čude zašto se još borim, a uz iste uvjete kao što su moji, većina bi se borila i s bengalskim tigrom

Želi li nam to Cro Cop kazati da će se boriti do 50. godine?

– A ne, to ne. Mogu još odraditi 3 do 4, možda 6 do 7 borbi. Neću si dopustiti da teturam po ringu, da padam, da sam debeo. Svi mi imamo biološki sat, netko kraći, netko duži, a ovisit će i o tome kako ću se osjećati. A na sve itekako utječe način života, odnosno disciplina življenja. Nikad nisam zapalio cigaretu, imam vrhunsku prehranu, svakodnevno istezanje, alkohol ne pijem osim u rijetkim prigodama, prilikom rođenja sinova ili velikih pobjeda... U rijetkim trenucima pijem i sok, ali uglavnom vodu i cijeđene sokove, jer je velika količina šećera i u prirodnim sokovima. Zbog svega toga u odličnom sam stanju u odnosu na ljude mojih godina. Ima tu i drugih faktora koji će me pogurati prema mirovini. Recimo, čovjek se počne osjećati nelagodno kada dijeli svlačionicu s čovjekom koji ti po godinama može biti sin.

Kada je već spomenuo pojam sina, Mirko ima dvojicu – jedanaestogodišnjeg Ivana i četverogodišnjeg Filipa.

– Ovo je borilački sport u kojem su i teške ozljede realna opasnost i svaka je borba stres za moje sinove. Čini mi se da će to biti okidač koji će svemu presuditi.

Kako sam sebe zamišlja za 10 godina?

– Bez obzira na to kad se umirovim, ja ću imati 20 do 25 godina fore u odnosu na prosječnog čovjeka koji će morati raditi do 65. ili 67. godine života. Ne vidim se u nekom biznisu jer sam već napravio nekoliko investicija koje će mi osigurati pristojan život. Nikakve poslovne rizike, stresove i neprospavane noći ne želim u svom životu. Bilo ih je dosta u borilačkoj karijeri. Što zaradim – zaradim, tu podvlačim crtu, radim inventuru i gotovo.

Sigurno će mu tada nedostajati svjetla borilačkih pozornica, no putovanja sigurno neće jer ova subotnja borba s olimpijskim pobjednikom u džudu Ishiijem bit će mu čak 53. profesionalna borba u Japanu.

– Nikad nisam volio putovati, a ona su usko vezana s onim s čime se bavim. Uvijek sam se užasavao dolaska u zagrebačku zračnu luku. Sam odlazak od kuće, odvajanje od obitelji, posebno od djece, uvijek mi je teško padao.

Najbolje škole za sinove

Zato se i nije priključio nekom borilačkom kampu.

– To bi bio veliki benefit, mogao bih se bolje spremiti jer bih imao veći izbor suvježbača, no ja sam “home sick” i jako se loše osjećam izvan Hrvatske. Izbivanje iz Hrvatske od 7 do 9 tjedana, koliko bi bilo potrebno za pripreme, nikad nije bilo opcija.

Taj se osjećaj, dodat će, samo pojačao rođenjem sinova. Je li on i za njih superheroj, kao i za mnoge klince iz borilačkih sportova koji sanjaju o karijeri poput njegove?

– Ja sam za njih samo njihov tajo, a kada malo porastu, shvatit će da sam im osigurao dobar start u životu.

Ima li potrebu da mu sinovi saznaju koliko je veliki borac bio u naponu snage?

– Želim samo da znaju da je to moj posao, da se ne zamaraju ni s čim drugim osim sa školom i slobodnim aktivnostima, a kada odrastu, neka sami donose sud o ocu.

A sinovi će suditi o njemu po peharima i pobjedama, ali i po porazima koji se uz nekoliko klikova mišem mogu naći na internetu.

– Objasnit ću im da sam bio toliko utreniran da sam time sveo opasnost na minimum. Ja treniram više od 30 godina i struktura mojih mišića, tetiva i ligamenata puno je jača nego u prosječnog čovjeka. Moje srce je uvećano, a jednom sam, prije ustajanja, izmjerio 39 otkucaja. Premda je nokaut koji sam doživio protiv Gonzage izgledao stravično, ja sam za 10 minuta bio svjestan svega i meni ništa nije bilo osim što mi je bio povrijeđen ego i osjećao sam se jadno i bijedno zbog propusta koji sam napravio i izgubio borbu. Naravno, za netreniranog čovjeka takav bi nokaut bio po život opasan, ali ne i za mene koji radim most na vratu s čovjekom od 110 kg na prsima, a vrat je taj koji amortizira udarce u glavu.

Priznaje da je poraze teško proživljavao.

– Čovjeku koji se bavi borilačkim sportovima ništa teže u redovnom životu ne pada od poraza, no njih je nemoguće posve izbjeći. Sjećam se poraza od Randlemana kada me brutalno pogodio i u parteru “iščekićao”. Ušao sam preopušten u borbu, ruke držao prenisko i čovjek me pogodio. To je bio težak nokaut, a ja sam se drugi dan vratio u Zagreb i istu večer na nasipu odradio trening. Već nakon manje od mjesec dana imao sam novu borbu, pobijedio Japanca Kaneharu i vratio se u život. Za osam mjeseci Randlemanu sam vratio njegovom tehnikom. Ugušio sam ga na nogama, zahvatom “giljotina” već nakon 40 sekundi.

Djeci ne želi preporučiti kruh sa sedam kora kakav je njegov.

– Jedino što ću im uvjetovati jest obrazovanje, investirat ću u to da pohađaju najbolje škole, jer ako i budu dobri sportaši, moraju imati akademsku alternativu. Da nisam završio u sportu, bio bih fakultetski visoko obrazovan. Završio bih policijsku akademiju koju sam odslušao tri godine, a isto vrijedi i za prometni fakultet koji sam upisao prije 10 godina, ali ga još nisam stigao završiti iako mi je ostalo nekih 10-tak ispita do kraja.