Kada bi se u našoj klupskoj košarci dodjeljivala nagrada za igrača koji je najviše napredovao, onda bi to, vrlo vjerojatno, bio 19-godišnji krilni igrač Cedevite Junior Ivan Bogdanović (203 cm). U razgovoru po završetku sezone kazao nam je da mu je odgovarala igra kakvu je gajio trener Mulaomerović s puno trke i tranzicije.
– Kod prelaska iz juniorske u seniorsku košarku to mi možda i nije odgovaralo jer se više igra fizički, suparnici su brži i jači. Mislim da sam se brzo privikao. Možda još malo kaskam u obrani, gdje mogu biti mrvicu agresivniji. Taj je prijelaz svakom košarkašu najveći izazov, tu velik broj posustane ili čak i otpadne.
Split ga nije prepoznao
Koja je njegova projicirana pozicija u seniorskoj košarci?
– Bek-šuter, odnosno igrač koji može pokrivati pozicije dva i tri. Znalo se dogoditi da igram i na četiri, ali i na jedinici, kao zamjena za razigravača. A to je jako važno za razvoj igrača. Hvala Bogu, meni je trener Mulaomerović dosta davao na treningu da igram s loptom, da griješim, pa i na utakmicama, gdje sam imao svu slobodu u napadu. Imao sam dozvolu da napadnem svog čuvara.
VIDEO: S treninga hrvatske nogometne reprezentacije na Rujevici izvještava Željko Janković
U Zagreb je stigao kao klinac.
– Meni je mama iz Dubrovnika, a otac iz Neuma. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao sam u Neumu, nakon čega smo se preselili u Dubrovnik, gdje sam i trenirao košarku. Na svoju ruku došao sam u Zagreb, gdje sam upisao Sportsku gimnaziju. Prvi i drugi razred gimnazije igrao sam u Mladosti, drugoj momčadi Cedevite Junior. To ljeto bio sam na probi u Splitu, nakon čega sam došao u Zagreb i tu sam ostao jer me Split nije ni pokušavao angažirati.
Bogdanović junior je u srodstvu s NBA igračem Bojanom Bogdanovićem, dugi niz godina najboljim hrvatskim košarkašem.
– Naši djedovi su braća. Recimo da sam mu drugi rođak, odnosno da smo polubratići. A Bojan mi je krizmani kum. Meni je on kao djetetu bio uvijek pojam. Kada bih ga vidio, gledao bih ga cijelo vrijeme.
Što mu se kod slavnog rođaka najviše sviđa?
– Ono što bih htio imati kao on jest šut, jedan je od najboljih šutera u najboljoj ligi na svijetu. A ono što bih volio uzeti jest i taj "instinkt ubojice", to jest da, bez obzira na to što sam promašio prvih sedam lopti, šutnem i osmu. Da nemam straha uzeti šut, da imam samopouzdanje.
Savjetuje li ga Bojan?
– Ove godine me Bojan prati, gleda svaku utakmicu pa mi pošalje poruku i da mi pokoji savjet. Ljeti se koji put i vidimo jer je i on tada najčešće u Dubrovniku.
Koja mu je igračka ambicija?
– Vjerujem da jednog dana mogu igrati u Euroligi pa i u NBA ligi. Ne znam vam reći bih li, ako za mene bude zanimanja, u NBA otišao izravno iz sadašnjeg kluba ili bih tamo išao iz nekog jačeg europskog kluba. Po osjećaju u danom trenutku donijet ću odluku o tome, uz savjetovanje s obitelji, prijateljima i menadžerom Matejem Mamićem.
Vratiti Hrvatsku u A diviziju
Ivana čeka reprezentativno ljeto.
– Selekcija U-20 prošle je godine ispala u B diviziju, kada sam i ja bio član te reprezentacije. Nesretno smo izgubili na kraju od Crne Gore. Hrvatskoj nije mjesto u B diviziji i treba se što prije vratiti u A diviziju. Bio bi red da pomognem da se to dogodi radi budućih naraštaja. A u mom naraštaju su Jelavić, Krajnović s Gonzage, Zanki s Eastern Washingtona, tu je i Dubravin Rajaofera, a godinu mlađi su Bilić, Ljubičić, Bart, Pavin...
Privlači li i njega američka sveučilišna košarka, koja sada plaća studente košarkaše?
– U Europi igrači mog uzrasta takav novac još ne mogu dobiti. Najbolji igrači u NCAA zarađuju koliko i većina igrača u Euroligi. Ne bih išao za novcem, radije bih ostao tu, no razmislio bih ako bi došla ponuda od nekog elitnog košarkaškog sveučilišta. No, meni se čini da je za mladog igrača bolje proći ovaj europski put.