Neobična životna priča Hrvata koji je uspio u SAD-u i sada upravlja stotinama milijuna dolara

Da vrijeme uloženo u bavljenje sportom nikad nije uzalud potrošeno, čak ako i ne ostvarite sportske domete o kojima ste sanjali, često su jako dobar dokaz druge karijere veslača. A jedan od takvih primjera iz tog rudarskog sporta jest i 37-godišnji Ante Kušurin, dopredsjednik američkog investicijskog fonda One Equity Partners.

Ante je bivši hrvatski olimpijac koji je napravio zavidnu karijeru u investicijskom biznisu. A kako "doveslati" do tako lukrativnog posla, objasnio nam je ovaj bivši zagrebački gimnazijalac u razgovoru koji smo zbog njegovih dinamičnih obveza morali odraditi u tri dijela odnosno tri dana – poslije ili prije telefonskih razgovora i videokonferencija u vezi s ulaganjem 300 milijuna dolara fonda koji raspolaže sa sedam milijardi dolara.

A sve ovo što mu se danas događa proizašlo je iz trenutka, kaže Ante, kad se primio veslanja.

– Počeo sam 1997. u Trešnjevci kod Krešimira Petrovića zvanog Kempes. Dogodilo se to možda dva mjeseca prije Svjetskoga prvenstva koje sam gledao na televiziji i na kojem me se jako dojmila pobjeda Amerikanca Jamesa Kovena u skifu.

A da je ovaj svijet katkad uistinu mali, reći će vam to da sam se 13 godina poslije i ja zaposlio u tvrtki u kojoj on još uvijek radi. Inače, veslački su me formirali još i Dragutin Milinković zvani Crni te Nikola Bralić, za kojeg smatram da je danas jedan od najboljih svjetskih trenera.

Nakon završene Osme gimnazije u Zagrebu dobio je stipendiju na University of Washington u Seattleu.

– To je jedan od najpoznatijih veslačkih fakulteta o čijem je zlatnom olimpijskom osmercu iz 1936. napisana knjiga i snimljen film i na koji sam ja dospio spletom okolnosti. Htio sam studirati na Harvardu ili Princetonu, na koje nisam upao, i baš kad sam odlučio ostati u Hrvatskoj stupio sam u kontakt s kolegom veslačem, bivšim američkim studentom, Igorom Boraskom koji mi je predložio da probam na Berkeleyju ili Washingtonu. Da se tada nisam odlučio za to, danas sigurno ne bih radio ovdje gdje radim.

Olimpijske 2004. uzeo je akademsku pauzu da bi se kvalificirao za nastup u Ateni no u tome, sa svojim četvercem, nije uspio. No, zato je san o nastupu na Olimpijskim igrama ostvario četiri godine kasnije u Pekingu gdje je, zajedno s kolegom iz čamca Vekićem, proživio pravu dramu.

– S obzirom na to da je veslačka staza bila stotinjak kilometara udaljena od Olimpijskog sela, odlučili smo krenuti ranije no obično, a ispostavilo se da smo ušli u autobus u koji nismo trebali ući. Naime, na posljednjem semaforu prije dolaska na stazu u naš autobus udario je kombi u kojem je troje ljudi poginulo. Taj udar nabio je naš autobus u zgradu pa smo iz njega izašli ozlijeđeni i Vekić i ja. A najgore je prošao naš trener Milinković koji je doživio tešku ozljedu glave pa smo ga morali izvlačiti iz autobusa. Bila je to jako ružna scena. Čovjek je krvario nasred autobusa, noge su mu se tresle i ja sam ga uspio izvući iz busa i predati ljudima iz hitne pomoći.

Unatoč svemu, Ante i Mario nastupili su u polufinalnoj utrci.

– U takvom stresu oslobodila se velika količina adrenalina i mi smo se jako dobro držali. Poslije se ustanovilo da sam ja nastupio s potresom mozga, a Mario s napuknućem kralježnice, no i takvi smo bili vrlo konkurentni ostavši bez finala za samo sedam desetinki. Ja sam čak u nogama imao i komadiće stakla i ne mogu ni danas vjerovati da sam u takvom stanju veslao utrku. Uložili smo odmah protest, tražeći da nastupimo u finalu kao dodatna, sedma, posada, jer smo imali i sedmo polufinalno vrijeme, no to nam nisu uvažili. Šteta, jer mi smo vjerovali da se možemo boriti za medalju jer smo godinu prije pobijedili olimpijske pobjednike. A na kraju nam liječnik nije dopustio ni da veslamo u B finalu.

No, naš sugovornik nije dopustio da njegova sportska karijera završi bez neke dragocjene mu pobjede.

– Nakon tih Igara vratio sam se u Oxford, na kojem sam bio na magisteriju, kako bih još jednom pokušao pobijediti u tradicionalnoj utrci osmeraca na Temzi. Dvije godine prije izgubili smo od Cambridgea, no ovaj put slavili smo i ja sam tada, s 26 godina, odlučio završiti svoju veslačku karijeru i početi raditi. Drago mi je da sam osjetio slast te pobjede jer to vam je rivalitet na razini onog između Harvarda i Yalea, Reala i Barcelone ili, ako baš hoćete, Hajduka i Dinama. Inače, za razliku od stipendije koju sam dobio u Seattleu, na Oxfordu sam morao sam plaćati. Bio je to veliki financijski teret za moju obitelj no bilo je to najbolje moguće ulaganje i moji roditelji su danas sretni zbog te investicije. Obrazovanje je načelno najbolje ulaganje koje možete osobno imati.

Nakon što je zavrijedio svoju MBA diplomu na Oxfordu, Ante je imao strelovitu poslovnu karijeru za koju ističe da je ne bi bilo da se nije bavio veslanjem. Uostalom, u fondu za koji sada radi zaposleno je čak sedam bivših olimpijaca. Šest veslača i jedan tenisač, što je samo potvrda teze da američki poslodavci izuzetno cijene kada netko u svojim referencijama ima zapaženu sportsku karijeru.

– Poslodavcima bude jasno što si sve morao proći da postaneš olimpijac i u isto vrijeme završiš fakultet. Ne postoji ni jedan intervju za posao koji može osobu spremiti za nešto takvo jer svojim djelom pokazuješ od čega si napravljen i što si napravio. Ako vide da si prošao taj put, onda je teško napraviti pogrešku prilikom zapošljavanja takve osobe.

Što je to što veslanje čini posebnim u očima poslodavaca?

– Veslači, pa tako i sportaši, generalno ne odustaju kada je teško, što je poslodavcima jako bitno. To je sport koji traži jako mnogo odricanja, puno ranojutarnjih treninga. Pa mi smo na Oxfordu trenirali po šest sati svaki dan.

Osim toga, za razliku od drugih sportova koji imaju utakmice ili utrke gotovo svaki tjedan, mi teško treniramo cijelu godinu da bismo odradili samo pet do šest utrka. S obzirom na to da osim skifa veslamo u posadama, naviknuli smo raditi sinkronizirano, u timu.

Sudeći i po primjerima iz Hrvatske, veslači nakon sportske karijere nerijetko odlaze u financije, medicinu, inženjerstvo...

– Više od 90 posto veslača završi fakultet pa možemo reći da je to doista akademski sport. I dok je u kontinentalnoj Europi veslanje sport srednjeg staleža, u Americi i Engleskoj je to sport društvene elite. A to se najbolje vidi i po tome što svi najbolji fakulteti poput Oxforda, Cambridgea, Harvarda, Princetona, Yalea, Stanforda imaju jako veslanje. A sve to vam daje priliku da stvarate mrežu vrlo korisnih kontakata s ljudima iz poslovno uspješnih i imućnih obitelji.

Eto, mene je s mojim šefom upoznao jedan moj kolega s fakulteta. I prethodni posao koji sam radio u investicijskoj banci NM Rothschild također sam dobio kroz mrežu veslačkih poznanstava.

A od svega toga, na kraju, koristi ima i hrvatskog gospodarstvo jer posljednje ulaganje Antina OEP-a bilo je ono u Infobip, hrvatsku tehnološku tvrtku u naletu.

– Mi smo u njih uložili 200-tinjak milijuna eura, a zauzvrat smo dobili manjinski udio. Mogli ste pročitati da ta tvrtka vrijedi najmanje milijardu dolara, a ona zapravo vrijedi mnogo više, no mi namjerno nismo htjeli ići u javnost s time koliko uistinu vrijedi. Svaka takva tvrtka, nastala kao startup, naziva se "unicorn", a Infobip prvi je hrvatski jednorog i jedna je od najboljih tvrtki koja je ikad izašla iz Hrvatske i na putu je da bude jedan od lidera u svijetu tehnologije i telekomunikacija.

Inače, to je vrlo zanimljiv sektor na koji ljudi do prije nekoliko posljednjih godina nisu obraćali pozornost, a vi, kada se koristite mobitelom, gotovo svaki put koristite neki od njihovih programa i to primanjem SMS-a, glasovnih, video ili poruka elektronskom poštom.

Infobipove su i poruke koje vam dolaze od Ubera i kažu vam da je vaš vozač na putu prema vama ili kada vam banka SMS porukom javlja koliko ste netom potrošili provlačenjem svoje kartice.

– Provedeno je istraživanje koje kaže da se od svih poslanih poruka otvori čak 98 posto SMS-ova, a samo 20% posto e-mailova. Radi se o milijardama takvih poruka i takve firme jako mnogo profitiraju jer svijet ide prema digitalizaciji i digitalnoj transformaciji. A naš fokus u radu s Infobipom bit će na širenje u Sjevernoj Americi jer to je najvrjednija regija za tehnološke kompanije.

Kako je uopće došlo do posla s mladom hrvatskom tvrtkom?

– Na to nas je potaknuo Emil Tedeschi i sam ulagač u naš fond. Ja ga znam iz svojih veslačkih dana, a moj kolega Mario Ančić iz vremena kada je igrao tenis jer je Emil veliki ljubitelj sporta. Jednom prilikom kazao je da ima jedna hrvatska startup tvrtka koju bi svakako trebalo pogledati.

On nas je povezao s Nenadom Bakićem koji nas je pak povezao s njihovim financijskim direktorom Igorom Schneiderom, a on s osnivačima, braćom Robertom i Silvijem Kutićem. Bilo je to prije dvije godine i to je jako zanimljiva priča koja je kulminirala njihovim velikim rastom i našim poslovnim odnosom. Toliko mnogo fondova htjelo je uložiti u Infobip i mi smo sretni i ponosni što su oni izabrali upravo nas.

Poslovni logiku njegova fonda Ante nam je ovako objasnio:

– Kada ulazimo u kompanije, mi njih ne kupujemo nego uložimo novac da oni nešto s tim ulaganjem naprave, primjerice kupe konkurenta, nakon čega kompanija vrijedi mnogo više. Teže je zaraditi novce ako kupite tvrtku, a nemate ideju kako kreirati novu vrijednost, čime riskirate da ćete istu tvrtku pokušati prodati za iznos veći od uloženog, a da niste tu istu kompaniju poboljšali. Ako pak uložite novac, a originalni vlasnici ostanu unutra uz vas, onda su oni motivirani da maksimiziraju vrijednost svoje tvrtke i to na kraju bude zajednička korist.

Kako je korporativna Amerika doživljavala američke predsjedničke izbore?

– Poslovna Amerika većinski je navijala za Trumpa jer je Biden najavljivao poreze. Veći porezi u pravilu usporavaju ekonomiju koju je ionako usporio koronavirus. Ja ne mogu glasovati jer nisam američki građanin, ali i da glasujem, to ne bi imalo učinka ni za jednu stranu jer je Connecticut savezna država u kojoj dominiraju demokrati.

Što bi za One Equity Partners značili Bidenovi porezi?

– Potencijalno bi to usporilo rast američkih kompanija u koje ulažemo, zbog povećane regulacije te povećanih poreza. Ne bi to mnogo utjecalo na kvalitetu mojeg života, no mene smeta što se tim poreznim novcem ne upravlja kao što se to čini, recimo, u Skandinaviji, gdje se on troši na škole, ceste i slično. U Americi to obično ide u smjeru kao što je jačanje američke vojske koja je ionako već najjača vojna sila na svijetu ili socijalne programe koji nisu dovoljno dobro definirani.

Upravljati s desecima pa i stotinama milijuna dolara više desetaka ulagača zacijelo je posao koji donosi pritisak.

– Nema tu nikakvih problema. Uložili vi 10 ili 100 milijuna dolara, morate napraviti istu količinu istraživanja. Ne smijete poći prečacem u oba slučaja. Zapravo, više vam se isplate veći "dealovi" jer je i veća potencijalna zarada relativno na uloženo vrijeme. Kod manjih poslova potrošite istu količinu vremena za manje ulaganje. Zato bih ja rekao da je čak lakše upravljati većom količinom novca.

Je li to sličan pritisak kao onaj u vrhunskom sportu, na startu nekog velikog finala?

– Slično je sportu jer se i u ovome morate jako dobro pripremiti, jer ako niste dobro odradili cijeli proces pripreme, možete izgubiti sve. Kao što je u čamcu uspjeh mjerljiv u sekundama i stotinkama, tako je uspjeh u mom poslu mjerljiv u novcu koji je naš fond zaradio.

Kako pak izgleda jedan radni dan investitora Antina kalibra?

– S obzirom da stanujem u Connecticutu, dok nije bilo pandemije koronavirusom ja sam svaki dan putovao vlakom u New York. Dizao bih se u šest ujutro, na vlaku bih bio u 6.45 i u tih sat vremena vožnje čitao bih e-mailove i novine. Na poslu bih bio obično od 8 do 19 sati nakon čega bih otišao na trening, jer za tim i dalje imam jaku potrebu, pa bih se nakratko vratio u ured i sjeo na vlak.

A putujući kući obično bih čitao knjigu, što je meni kao meditacija, a negdje oko 23 sata bio bih u krevetu. Na posao idem vlakom jer zbog velikih gužvi na cestama ne mogu točno planirati kada ću biti u uredu, a ovako znam kada ću točno biti na poslu. Zbog svega toga mnogo ljudi koji žive izvan New Yorka na posao ne ide automobilom već vlakom.

Kao što se može vidjeti, u takvom ritmu bilo je vrlo malo prostora za obitelj, što se pak promijenilo s pandemijom i prelaskom na rad od kuće.

– Sada ustanem u slično vrijeme, prije ili poslije posla napravim trening pa se nađe vremena i za druženje s djecom. Kada krenem raditi, prvo pogledam elektronsku poštu, pročitam vijesti, a onda počnemo razgovarati s kompanijama čiji smo već suvlasnici ili pak s onima u koje pokušavamo uložiti ili ih kupiti.

Tu je jako mnogo interakcija s vlasnicima, s odvjetnicima, s ljudima koji rade dubinska snimanja i to je jako dinamičan posao. Da biste razumjeli materiju, morate o njoj mnogo čitati, a mnogo vremena ode i na razgovore sa stručnjacima.

U takvom životnom tempu jako je važno imati podršku životne partnerice.

– Imamo troje djece – Ivicu, Milu i Tomija, s kojima se bavi supruga Martina i to je najbitniji posao na svijetu. Drago mi je da mi moj posao omogućuje da supruga može biti kod kuće i odgajati dječicu, a njezin posao je mnogo teži od mojeg. Martina i ja smo zajedno od moje 15. godine i to mi je bio najbolji izbor u životu, a drugi najbolji izbor mi je bio što sam počeo veslati.

U razgovoru za klupsku stranicu njegova matičnog kluba Trešnjevke, Ante je svojedobno kazao da je u Americi jako skupo odgajati djecu.

– Kao i većina razvijenih zemalja, Amerika ima javno obrazovanje ali i privatno. Javno može biti jako dobro, ali i jako loše, a privatno je generalno dobro, ali je i jako skupo. Zanimljivo je to da se u Americi cijena nekretnina određuje s time koliko su dobre javne škole u okruženju nekretnine. Postoje javne škole koje su jako dobre pa ćete uštedjeti 20 do 30 tisuća dolara po djetetu, ali ćete zato platiti višu cijenu kuće ili stana. S druge strane, poslati dijete u privatnu osnovnu školu u New Yorku može vas stajati od 20 do 50 tisuća dolara godišnje.

Za kraj ovog razgovora dotaknimo se još malo hrvatskog veslanja. Izgledaju li Anti braća Sinković pomalo nestvarno? Već sada su jedna od najvećih posada svih vremena, a ne dolaze iz veslačkih velesila, s organiziranim sustavima i moćnom bazom poput Engleske, Njemačke, Australije, Novog Zelanda, Italije...

– Meni nisu nestvarni jer ih znam kada su počinjali, a i znam s kim rade jer i ja sam neko vrijeme radio s Nikolom Bralićem. Glede tjelesnih predispozicija, dečki su nevjerojatni, posebice Martin za kojeg mogu reći da je fizički fenomen. Valent nije toliko snažan kao brat, ali će sve napraviti da pobijedi. Ono što im daje prednost jest i to što su mentalno neuništivi.

Kušurina je oduševio i Damir Martin, olimpijski doprvak i sudionik olimpijskog finala za pamćenje u kojem se pozlatio Novozelanđanin Drysdale.

– Međunarodni olimpijski odbor tu je napravio veliku pogrešku što nije dodijelio dva zlata jer u pravilima ne postoji da se razlika radi u tisućinkama sekundi nego u stotinkama.

Hrvatsko veslanje ima olimpijske medalje s dva kraja veslačkih disciplina – srebro u samcu i broncu u osmercu. Što je veći uspjeh?

– Ja bih rekao da je to srebro u skifu, no trebate znati da je za malu veslačku zemlju takav osmerac nešto neponovljivo i prije će hrvatska nogometna reprezentacija ponovo igrati u finalu Svjetskog prvenstva nego što ćemo imati olimpijsku medalju u osmercu. Osmerac pokazuje snagu sustava, a skif ili dubl snagu pojedinca – zaključio je Ante.