Ovo je istinita priča koje se, da je riječ o filmskom scenariju, ne bi posramila ni hollywoodska produkcija. Toni Bošnjaković (36) sportski je entuzijast iz zagrebačke Dubrave čiju strast prema sportu nisu spriječile ni strašno otežavajuće životne okolnosti. Dapače, čak su ih i pojačale.
Borba iz dana u dan Toniju je misao vodilja u životu. Oduvijek se bavio sportom, ali u nesretnim okolnostima 2014. pao je pod vlak i ostao bez obje potkoljenice, što mu je potpuno promijenilo poglede na bavljenje sportom i na život. U konkurenciji paraolimpijaca natjecao se u biciklizmu, atletici, triatlonu, nordijskom skijanju te biatlonu. U razdoblju u kojem se bavi paraolimpijskim sportovima Toni je postigao nekoliko velikih rezultata, a kao jedan od najvećih ističe se prva međunarodna parabiatlonska medalja. Upisao je već i nastup na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018., no tu ne misli stati. Ugodan razgovor s Tonijem započeo je podsjećanjem na sportove kojima se bavio prije nesreće.
– Kao klinac trenirao sam nogomet i rukomet, a s 18 godina postao sam rekreativni biciklist i planinar. To sam baš volio, jednom sam s prijateljem u tri dana na svoju inicijativu vozio rutu Zagreb – Dubrovnik na brdskim biciklima s 15 kg tereta. Poslije nam je bilo dosta ceste, pa smo krenuli u Paklenicu. I jedno i drugo mi je postalo ljubav.
Nesreća prije šest godina
Zanimljiv je Tonijev pogled danas na situaciju otprije šest godina kada mu je vlak odsjekao obje noge. Prva rečenica odmah nekako udara u lice.
– Malo mi tko vjeruje kad kažem da ne bih vratio stara stopala ni kada bih to mogao da pucnem prstima. Nezgoda se dogodila, ljudi pogibaju, ja sam preživio i izvukao se. Smatram da sam dobro prošao. Promijenio sam životne navike, hobije i tijekom rehabilitacije shvatio važnost bavljenja sportom. Danas sam funkcionalno isti, čak i bolji. Očinstvo me čini najsretnijim čovjekom na svijetu, promijenilo me i puno više nego gubitak stopala.
Vratimo li se malo u sadašnjost, pandemija koronavirusa imala je znatan utjecaj i na Tonijev život. I loš i dobar...
– Baš sam prije pandemije uspio dogovoriti sastanak na kojem se trebao napraviti model da profesionalno treniram zajedno s našom biatlonskom reprezentacijom. Išao bih napasti dobar rezultat u Pekingu na ZPOI 2022., ali kako se dogodila pandemija, sastanak nije održan. No nastavio sam trenirati i snalaziti se koliko mogu. Kad sam saznao da se Igre u Tokiju odgađaju za 2021., shvatio sam da mi situacija ide naruku i da se imam vremena pripremiti se za atletiku, točnije za utrku na sto metara. Imam logistiku i uvjete, ali za njih se snalazim sam.
Čudno je što se Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom (HASOSI) nije pobrinuo za Tonijevu karijeru, za razliku od Hrvatskoga paraolimpijskog odbora te Hrvatskoga biatlonskog saveza.
– Ovo mi je zadnja šansa da nastupim na Igrama u atletici zbog godina. Tvrtka Bauerfeind dala mi je na korištenje nekoliko skupocjenih trkaćih proteza koje su dvije godine usavršavane u njihovu pogonu. Norma za tu utrku na 100 metara je 12.50, a već nakon tri mjeseca treniranja istrčao sam 13 sekundi. HASOSI mi ništa nije pomogao, nisu mi dali ni tabletu da bi mi se poboljšao oporavak, a nisam tražio puno, bio sam spreman na kompromise. Čekaju samo da netko sam od sebe napravi rezultat, pa da ga iskoriste! To je šokantno. Bio sam ogorčen, shvatio sam da moram otvoriti profile na društvenim mrežama i proširiti svoju priču.
To je Toni i napravio, na svojoj Facebook stranici pokrenuo je projekt za donacije i u roku od tjedan dana javilo se već dosta ljudi.
– Radim kao grafičar u Sportskim novostima i plaćom mi je teško pokriti sve troškove: na prehranu, dodatke, trenera, fizioterapeuta, teretanu i pripreme ide 200-300 eura mjesečno, a još se brinem i za svoje dvogodišnje dijete koje ima cerebralnu paralizu. Oduševljen sam brojem ljudi koji su se javili u tako kratkom roku. Želim da je sve transparentno, ali iskreno mi je žao što je to moralo ići ovim putem. Umjesto da u obliku sponzorstva pomogne koja veća tvrtka za koju je to nikakav novac, meni se za pomoć javljaju umirovljenici koji otkidaju od svojih usta. S druge strane, ne želim se tek tako prestati baviti ovim i pokušavam se snaći na svaki način.
Sve sam podredio uspjehu
Toni je siguran u napad na Tokio. U utrci na 100 metara želi ući u finale, što bi bio enorman uspjeh za hrvatski parasport. No, najveće planove za budućnost ipak ima u biatlonu, najdražem mu sportu.
– Dugo se vidim u sportu, ne planiram prestati, pogotovo u biatlonu. Cilj je nastup u biatlonu 2022. u Pekingu, ali mislim da će moje vrijeme biti na Igrama u Milanu 2026. i ondje želim medalju! Kada bih sada znao da će moj najveći uspjeh biti 4. mjesto na POI, odmah bih se ostavio ozbiljnog sporta! Uz takav rad privatni ili društveni život nemam, sve sam podredio tome, ne zato da bih bio četvrti. Naravno, potpuno se prestati baviti sportom neću nikad jer, kada ne treniram, oslabim i noge me počnu boljeti – zaključuje svestrani i inspirativni Toni Bošnjaković, na čijoj je Facebook stranici cijeli niz motivacijskih priča.
Koja volja, respekt.