Obaranje ruku već odavno nije “seljačka” disciplina, već je to iz godine u godinu sve ozbiljniji sport koji ima i svoju teoriju i metodologiju treninga.
Uostalom, Svjetski savez obaranja ruku (WAF) postoji 40 godina i s današnjim danom ima 66 članica na svih pet kontinenta. Ovaj novi sport najrašireniji je u Rusiji, Kazahstanu, Bugarskoj, Ukrajini, Turskoj, Gruziji i SAD-u pri čemu je lako primijetiti da je u istočnoj Europi rasprostranjeniji nego bilo gdje drugdje.
Rusi, Turci i Bugari dominiraju
– Na jednom velikom prvenstvu od 1000 natjecatelja zna biti 200 Rusa, 150 Turaka, stotinjak Bugara pa sportaši iz tih zemalja i dominiraju ovim sportom. Rus koji osvoji medalju na Svjetskom prvenstvu izravno dobiva status majstora sporta i doživotnu mirovinu s danom prestanka natjecateljske karijere. Uostalom, u Rusiji je donedavno postojao i turnir s nagradnim fondom od 120 tisuća eura – objašnjava Aleksandar Jakovac, dopredsjednik Europskog saveza obaranja ruke (EAF) i čelni čovjek hrvatskog nacionalnog saveza (HSOR).
– U Hrvatskoj trenutačno egzistira 13 klubova, a dva su nova u osnivanju. A krenuli smo 2009. osnovavši tri kluba u Zagrebu. Doduše, prvi značajniji turnir na teritoriju Hrvatske održan je još 1992., i to u zagrebačkoj diskoteci The Best kada se tražila najjača ruka u Hrvatskoj. Pobijedio je tada Tomislav Lorber zvani Konan zahvaljujući svojim iznimnim predispozicijama uz visinu od 210 cm. No danas na našim natjecanjima više ne možete pobjeđivati zahvaljujući predispozicijama jer, kada bi bilo tako, onda to ne bi bio sport.
Naveo nam je gospodin Jakovac dva primjera po kojima se vidi da je obaranje ruku brzorastući sport.
– Uoči jednog turnira u Splitu javio nam se 42-godišnjak iz Hercegovine rekavši da u životu od nikoga nije izgubio, najavio je velike stvari, a na tom našem natjecanju ispao je u prvom kolu. Za ovaj turnir javio mi se pak jedan čovjek iz Sarajeva, također s etiketom nepobijeđenog, no ja sam siguran da ni on nema izgleda proći ni prvo kolo.
U pionirskim danima bilo je podsmijeha, a skepse ima još i danas pa Jakovac ističe:
Natječu se i žene
– Najviše je toga bilo od javnih i državnih službenika koji bi svaki put imali potrebu komentirati naš sport. Štoviše, kada čuju da sam predsjednik nacionalnog saveza za obaranje ruku, svi imaju potrebu krenuti s rukom prema meni u stilu “hoćemo li obarati”. Meni to ne smeta, no nisam siguran da u drugim sportovima, recimo u boksu, ima takvih diskvalifikatornih sitnica.
No, unatoč svemu, u Hrvatskoj već postoji i jedna dinastija u obaranju ruke, a to je obitelj Kogl iz Križevaca.
– Dražen Kogl svjetski je prvak iznad 40 godina, njegov sin Marko juniorski je prvak Europe, a obaranjem ruku bave se i supruga Blaženka i kći Mihaela koje su, obje, prvakinje Hrvatske. Svi vam oni, umjesto na moru, svoje slobodne dane provode na turnirima. Recimo, odu ljeti na turnir u bugarsko mjesto Bansko gdje se rekreiraju i odmaraju.
Svi oni pojavit će se na natjecanju nazvanom ZG Strong koje će okupiti 200-tinjak natjecatelja iz dvadesetak država Europe, Azije i Afrike. Osim novčane nagrade za osvajače prva dva mjesta u svakoj kategoriji, a nagradni je fond 60 tisuća kuna, pobjednici otvorene kategorije na lijevu i desnu ruku bit će u prigodi osvojiti poznate jakutske EPL dijamante vrijedne 2500 USD po ruci.
Natjecanje je iz reda Svjetskog kupa pa će se natjecati i žene, ali samo u kategoriji do 70 kg, i one će biti u prilici otići kući bogatije za dijamantni nakit vrijedan 1000 USD.
Koja uvodna recenica !!! Nije vise seljacka disciplina prejako !! Al ga znate spustit u rukavicava !