Niko Kovač i sportska sreća jedine su nepoznanice na našem putu do osmine finala

Sigurno ste i sami zaključili da je novi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač dijete sreće: rođen je pod sretnom zvijezdom ili je nekad i negdje upecao i na slobodu pustio zlatnu ribicu uz uvjet da mu ispuni više od tri želje.

Prvu mu je želju ispunila u trenutku kad je Igor Štimac, nakon poraza 2:0 od Škotske u gostima, „kao moralni čin“ Davoru Šukeru ponudio ostavku, a on ju je, rođeni golgeter, objeručke prihvatio i zatim Niku imenovao izbornikom.

Drugu želju zlatna ribica Niki je ispunila kad mu je u ždrijebu za doigravanje za odlazak u Brazil dodijelila, budimo iskreni, poprilično nejak Island, koji smo u dvije utakmice uspjeli pobijediti (2:0, 0:0).

Treća želja, po računu zlatne ribice, ispunjena mu je na ždrijebu koji je odlučio da baš Hrvatska otvori Svjetsko prvenstvo u susretu s domaćinom Brazilom, čime će on sam, njegova i naša reprezentacija, ali i naša zemlja, 12. lipnja 2014. doći u središte pažnje više milijardi svjetskih ovisnika o novom opijumu za mase – nogometu.

Pitanje na koje baš nitko ovog časa baš nitko u Lijepoj Našoj i nogometnom svijetu nema pouzdana odgovor glasi: mogu li vatreni pod mudrim, junačkim i lukavim, nadajmo se, vodstvom jednog “hibridnog” Hrvata – dušom i srcem velikog Hrvata, a umom i voljom metaforičkog Nijemca – uspješno proći zahtjevnu skupinu (Brazil, Kamerun, Meksiko) i tako doći u priliku da na megdan iziđu aktualnom svjetskom prvaku Španjolskoj?

Kako nisam nogometni znalac, na to ću pitanje pokušati odgovoriti iz drugoga vica: iz multidisciplinarne znanstveničke perspektive. Nogomet je, naime, ali i vrhunski sport općenito, odavno postao previše važnim da se njime ne bi sustavno i stalno bavili vrhunski znanstvenici svih zemalja i disciplina: biolozi, genetičari, mozgoslovi, psiholozi, kineziolozi, kemičari, dijetetičari i ini.

Genetičari, biokemičari i mozgoslovi, uz suradnju s dušoslovima (psiholozima) već desetljećima pokušaju otkriti sportski zlatni gral: pobjednički gen, dakako, i onaj gubitnički.

Složenim i profinjenim znanstvenim istraživanjima, pa i egzaktnim genskim, genetskim i biokemijskim testiranjima – koja su izuzetno popularna posljednjih godina – znanstvenici pokušavaju već kod male djece otkriti postojanje „pobjedničkog gena“: nasljednih bioloških vrlina koje pojedincu pružaju šansu da bude uspješan sportaš, pa i veliki pobjednik. I suprotno: tragaju za biokemijskim svojstvima koja neke sportaše smještaju u pretinac „rođenih gubitnika“.

Istodobno biokemičari istražuju, eksperimentiraju i traže idealnu sportsko-pobjedničku hormonsku kombinaciju: savršenu kombinaciju hormona dominacije testosterona i hormona regulacije metabolizma i stresa kortizola koji povećava koncentraciju glukoze u krvi i energije u stanici te djeluje protuupalno.

Iako su genetska i biokemijska testiranja, pa i genske i kemijske intervencije, odavno postala veliki biznis pa je razrada profinjenih programa za otkrivanje, izbor i njegovanje „genetskih“ talenata postala pomodni trend u mnogim nacionalnim sportskim savezima i olimpijskim odborima, osobno sam sklon vjerovati genetičarima-skepticima, kakav je, primjerice, jedan od najvećih svjetskih sportskih eksperata dr. Peter Allen Fricker: bio je direktor australskog medicinskog tima na pet olimpijada i šest natjecanja zemalja Commonwealtha, a od 2005. do 2011. bio je ravnatelj Australskog zavoda (instituta) za sport.

Za razliku od mnogih njegovih mladih kolega koji vjeruju da je genetskim testiranjem i biokemijskim intervencijama moguće otkriti i stvarati „sintetske šampione“, dr. Fricker na temelju bogatog istraživačkog i životnog iskustva tvrdi: „Moja je prognoza da genetske informacije mogu vrijediti jedan posto u vašoj odluci u izboru nadarenih sportaša. Ne mislim da ćemo ikad biti u prilici kazati da nekome tko ima neki ‘krivi’ gen nije mjesto u sportu. Svi su drugi elementi koji stvaraju velikog sportaša važniji: važniji su stavovi sportaša prema životu i sportu, psiha, postignuća pod pritiskom, mogućnost da dugoročno osigura dobrog trenera, pristup sportskim objektima i opremi za vježbanje, način prehrane, potpora obitelji.“

I dok u pojedinačnom sportu sportaši i njihovi treneri mogu biti sasvim neobični ljudi – osamljenici, ekscentrici, čudaci, egocentrici, fanatici reda i rada – pobjednički mentalitet i navike u nogometu mora imati, naučiti, uvježbati ili steći MOMČAD, a ne pojedinci. Pitanje je, dakle, ima li hrvatska nogometna reprezentacija pobjednički mentalitet?

Ili: može li ga pokazati i dokazati u sljedeća dva-tri tjedna u zemlji koja živi za nogomet, pod vodstvom Nike Kovača i njegovih suradnika, uključujući i predsjednika HNS-a, veličanstvenog golgetera Davora Šukera?

Vrijeme i okolnosti u kojima je Niko Kovač postao izbornikom bitno se razlikuju od okolnosti u kojima je izbornik reprezentacije bio Miroslav Ćiro Blažević (1994. - 2000.) ili Slaven Bilić (2006. - 2012.)

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskog uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (1) igrači i momčad, (2) momčadski duh, (3) kapetan momčadi, (4) trener-izbornik, (5) navijači i (6) SPORTSKA SREĆA!

Igrači i momčad

Gotovo desetljeće i pol Hrvatska je bila među petnaest, često i deset najboljih nogometnih momčadi u svijetu. U tom elitnom društvu nipošto ne bi mogla tako dugo biti da nije imala i da nema izvrsne nogometaše, ali i izbornike najviše svjetske kvalitete.

Za svjetsku nogometnu izvrsnost podjednaku zaslugu imaju i izbornici nogometne reprezentacije, posebice Miroslav Ćiro Blažević koji je reprezentaciju vodio u doba kad je trećina zemlje bila okupirana, a pobjednički je zamah dobio nakon što je zemlja u Bljesku i Oluji oslobođena. Nakon njega Slaven Bilić uspio je pronaći rokersku formulu za očuvanje pobjedničke tradicije u kojoj je kao igrač vatrenih 1998. sudjelovao. Ako se pojedinačna vrijednost igrača kojima danas raspolaže Niko Kovač mjeri njihovom tržišnom vrijednošću, ali i prema ulogama koje imaju u vrhunskim europskim klubovima, lako je zaključiti da resursi koji stoje na raspolaganju novom izborniku nisu ništa manji od vatrenih 1998. ili vatrenih 2012.

Dakle, uspjesi ili neuspjesi vatrenih 2014. u najvećoj će mjeri zavisiti od izbornika-stratega Nike Kovača, njegova stručnog tima, izbora igrača, stvaranja momčadi, izbora strategije i taktike igre na Svjetskom prvenstvu i – sportske sreće.

Momčadski duh

Da je momčadski duh najveća snaga hrvatske nogometne reprezentacije, uočio je ne tako davno i novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini napisao je podlistak po naslovom „Hrvatsko su glavno oružje momčadski duh i – napadači“.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao „umjetnika s loptom“, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-u: „Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.“

Korijeni su izvornog momčadskog duha naše reprezentacije (ne samo nogometne) u narodnom i nacionalnom prkosu i pobuni 1990-ih koje je na veličanstven način iskoristio i oplodio Miroslav Ćiro Blažević u brončanoj medalji sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Novinar NYT-a u svom je članku nakon tog „svjetskog nogometnog čuda“ našao potrebnim citirati izjavu dr. Franje Tuđmana, fanatičnog nogometnog zanesenjaka: „Nogometne pobjede oblikuju nacionalni identitet kao i ratovi.“

Slaven Bilić nekad i Niko Kovač danas, s cijelom plejadom svojih suradnika, sljedbenici su i prenositelji tog duha koji u novim okolnostima treba obogatiti sviješću nogometaša da su miljenici sudbine jer iza njih stoji potreba i želja, pa i silna glad osiromašenog i često prevarenog naroda za kakvom-takvom – pobjedom. Katastrofalne poplave u Slavoniji također mogu biti mali ali važan dodatni motiv igračima da u Brazilu dadu maksimum.

Kapetan

Sportski psiholozi i treneri, posebice oni nogometni, dobro znaju da je u stvaranju momčadskog duha ključna uloga – kapetana momčadi. Istraživanja pokazuju da samo dva do tri posto igrača ima sve ključne pretpostavke da budu kapetani momčadi. Kapetan mora biti vođa i uzor momčadi po zalaganju, borbenosti i po igračkim kvalitetama, a mora imati i emocionalnu inteligenciju i karizmu u svlačionici i na terenu. Kapetan mora biti potpora i zaštitnik igrača u nevolji i mora njegovati kulturu uzajamnog pomaganja i ohrabrenja igrača kojima loše ide ili koji, primjerice, promaše odlučujući penal ili prime „pacerski“ gol.

U Dariju Srni Slaven Bilić i Igor Štimac imali su takvoga kapetana, a velika gesta kojom je Darijo svojedobno stao u zaštitu Sammira pokazuje da će i Niko Kovač i momčad u njemu u Brazilu 2014. imati VELIKOG kapetana.

Navijači

Navijači su punih dvadeset godina bili i jesu istinski „dvanaesti igrač“ svih hrvatskih reprezentacije, posebice vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce i to zbog sociopsihološki lako shvatljivog razloga. Ogromna većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim europskim, ruskim i ukrajinskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima. Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast nego i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje pun smisao dobiva samo onda ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Izbornik i izbornikov tim

Koliko god čudno izgledalo, najveća nepoznanica današnje hrvatske nogometne reprezentacije njen je izbornik Niko Kovač. Iza njega su tek dvije važne, uspješne, natjecateljske utakmice (protiv Islanda) i dvije, rezultatski također uspješne, pripremno-prijateljske: protiv Malija i Australije.

Ono što je očigledno jest činjenica da Niko Kovač iskreno vjeruje u timski rad i stručne analize utakmica te vlastitih i protivničkih igrača. U njegovu su timu četiri nogometna trenera, tri liječnika i čak petorica fizioterapeuta (od kojih su dvojica Nijemci), ali i dva eksperta za profinjene i informatički zahtjevne stručne nogometne analize: Francuz Nicolas Jovier specijalist je za analize utakmica uz pomoć softvera SportsCode, a Irac Barry Hamilton ekspert je za analizu kretanja igrača po terenu uz pomoć GPS sustava.

Osobno bi mi bilo drago da je u njegovu timu i neki renomirani nogometni psiholog tipa Billa Beswicka, jednog od vodećih engleskih sportskih i nogometnih psihologa-praktičara, autora knjige „Usmjeren za nogomet“ (Focused for Soccer).

Dakako, uz osmišljavanje opće filozofije i strategije igre, motivaciju igrača, proučavanje protivnika, pripremu taktike za svaku utakmicu i opću izborničku inteligenciju, koja se vidi kroz reakcije na neočekivane prilike koje svaka utakmica donosi (povreda ključnog igrača, crveni kartoni, vodstvo protivnika, sudačka pogreška i nepravda itd.), uloga izbornika presudno je važna u stvaranju i njegovanju pobjedničkog momčadskog duha, a to u suvremenom nogometu nipošto nije lagan zadatak. Jer, kako kaže jedan od najpoznatijih britanskih i svjetskih profesora sportske psihologije Dave Collins: „Svaka je momčad poput aždaje (monstruma) sa 11 glava. Izuzetno je složeno postići da svi igrači misle na isti način, da pomažu jedni drugima i da rade zajednički. Ali, kad vidiš momčad koja djeluje kao jedno tijelo, sve se događa prirodno i glatko. Svaki igrač zna što mu je činiti. Odlučivanje je lako.“

Sreća

Brojni nogometni eksperti, a takvih je u Lijepoj Našoj mnoštvo, često podcjenjuju ili potpuno zaboravljaju na jedan od ključnih čimbenika svih sportskih i nogometnih uspjeha i neuspjeha: sportsku sreću, odnosno nesreću. Netko tko ne vjeruje u sreću nego u Boga može to nazvati Božjom voljom ili providnošću. Narodna nas poslovica u svakom slučaju uči da sreća prati hrabre, ali ta tajnovita dama često zna nagraditi i mudre i lukave i drske i vrijedne i domoljubne i bogoljubne.

Na ključnu ulogu sreće u uspjesima – u biznisu, investiranju i SPORTU – upućuje i Michael J. Mauboussin, glavni poslovni i financijski strateg druge po veličini švicarske i jedne od najvećih svjetskih bankovno-financijskih institucija Credit Suisse AG. U knjizi naslovljenoj „Jednadžba uspjeha: razmrsivanje vještine i sreće u biznisu, sportu i investiranju“ pokušao je vizualno pokazati kako je važnost čimbenika „vještina“ (znanje, iskustvo, mudrost, druge sposobnosti) i „sreća“ u različitim djelatnostima i igrama različita. Kao ekstreme navodi šah (kod kojeg je „vještina“ apsolutno važna, a sreća gotovo nevažna) i kockarski rulet kod kojeg je gotovo sve u sreći, a gotovo ništa u znanju i vještini.

U njegovu grafikonu nogomet je, iza košarke, sport kod kojeg su znanje i vještina najvažniji, znatno važniji nego u bejzbolu, američkom nogometu ili hokeju, ali još uvijek toliko važni da određuju 20-ak posto utakmica. Umjesto zaključka hrvatska jednadžba nogometnog uspjeha: ako brončanu medalju Miroslava Ćire Blaževića i njegovih vatrenih iz Francuske 1998. postavimo kao mjerilo uspješnosti nogometne reprezentacije Nike Kovača u Brazilu 2014., mogli bismo kazati da postoji 70% šanse da ova reprezentacija dosegne ili premaši taj meteorski uspjeh. U prilog tih 70% govori individualna kvaliteta igrača (koja nije ništa lošija od naraštaja 1998.), momčadski duh, potpora navijača i kvaliteta kapetana momčadi Darija Srne. Preostalih 30% zasad su dvije nepoznanice: izbornički, strategijski, motivacijski i taktički pobjednički potencijal Nike Kovača i – SPORTSKA SREĆA!

A kako nas je sportska sreća znala pratiti u teškim ratnim i poratnim vremenima, nekako mi se čini da bi nas mogla i trebala pratiti i u ovim još težim: recesijskim, dužničkim, poplavnim.