Niko Kovač - Kad mi je bilo 16 godina, htio sam odustati od nogometa

Navečer bi se u kući redovito gledao nogomet i pričalo bi se i raspravljalo o nogometnoj igri isključivo na hrvatskom jeziku. Otac Mato i majka Ivka nisu dopuštali da se u kući drukčije govori. U vrtiću su djeca učila njemački, a u kući se govorilo samo i isključivo hrvatski. I tada, te svibanjske noći 1976. godine, kada se na televiziji gledao prijenos finala Kupa prvaka Bayern - St. Etienne i kada je Rummenigge igrao baš po ukusu maloga Nike, otac je na hrvatskom govorio:

– Mi u kući navijamo za Bayern, i djeca će zacijelo navijati za Bayern.

Ulomak je ovo o prvom dodiru Nike Kovača s Bayernom, iz knjige “Kovači vatrene sreće” Andrije Kačića Karlina, biografske priče o ostvarenju njemačkoga sna dvojice mladića iz berlinske radničke četvrti Wedding, Nike i Roberta Kovača, jedinoga bratskoga dvojca u 118-godišnjoj povijesti Bayerna koji će sjediti na klupi velikoga njemačkoga kluba.

U trenerskoj svlačionici Bayerna tako će se sljedeće sezone, baš kao i nekada u berlinskom domu Kovačevih, govoriti hrvatski; Niko, Robert, trener vratara Toni Tapalović, pa onda i šef Bayernova voznoga parka Bruno Kovačević, naravno i neizostavni sportski direktor Hasan Braco Salihamidžić. Hrvatski s primjesama bosanskog...

Ovo je priča o jednome netipičnome Bayernovu treneru, istina, o bivšemu nogometašu koji izvrsno poznaje strukturu i odnose unutar sustava u slavnome klubu, o “većemu Švabi od svakoga Švabe” u smislu radišnosti, upornosti, profesionalne zahtjevnosti i odgovornosti, ali u duši ipak – dečku našega podneblja. Niko Kovač čovjek je balkanskoga temperamenta, topline, ljudskosti, pronicljivosti i domišljatosti, pristupačan, velikodušan, bespoštedan i beskompromisan u svim ulogama; supruga, oca, suigrača, kapetana, izbornika, klupskoga trenera.

Niko je oduvijek uspravno koračao svojom stazom uspjeha, ne bježeći ni od jednoga izazova i punoga srca. Još otkad je 1980. godine kao šestogodišnjak počeo trenirati u Rapidu iz Weddinga, a istodobno pohađajući jugoslavensku dopunsku školu u kojoj je usavršavao jezik, te stekao svjedodžbu na čijemu je pečatu pisalo srpsko-hrvatski. Istodobno, s vršnjacima iz četvrti govorio je njemački.

Jedno vrijeme Niko je, kao osmogodišnjak, paralelno trenirao nogomet i džudo te dogurao do plavoga pojasa, ali se onda ipak u jednom trenutku odlučio posvetiti samo nogometu. U Rapidu je igrao od osme do šesnaeste godine, a tada se dogodilo nešto neočekivano, a opet tipično za dječaka u tinejdžerskim godinama: zasitio se nogometa i želio je prestati igrati.

I u tom prijelomnom trenutku, kada se mladi Niko prvi put suočio s ozbiljnim životnim izazovom, otac Mato bio je autoritativna figura koja je sina usmjerila na pravi put.

– Jednostavno mi je došlo da sve napustim. Nisam imao više volje odlaziti na treninge i na utakmice. I tada mi je otac najviše pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me dobro savjetovao. Rekao mi je kako je on zadovoljan i sretan što idem na nogomet, što nisam na ulici. Najbolje što je otac učinio je da me nije silio, niti mi je zapovijedao. Na koncu je meni prepustio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim – ispričao je Niko u svojoj biografiji.

Gastarbajtersko dijete

Mato Kovač, zajedno sa suprugom Ivkom, krajem šezdesetih prošlog stoljeća trbuhom za kruhom otišao je iz livanjskog sela Lusnića u Zapadni Berlin. Lusnić je na sjevernoj, a selo Lištane, iz kojega korijene vuče predsjednik HNS-a Davor Šuker, na južnoj strani Livanjskog polja. Udaljeni su jedno od drugog tek nekoliko kilometara. Njihov susjed je rođeni Livnjak, izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić.

U juniorskoj dobi Niko Kovač prešao je u redove Herthe 03 Zehlendorf, kluba iz berlinskog predgrađa u kojemu su počeli i Pierre Littbarski, Christian Ziege, Carsten Ramelow..., i u njoj proveo dvije godine. Zanimljivo, za ere u Herthi Zehlendorf, Niko Kovač je sa 17 godina iz Berlina došao na probu u Dinamo i odigrao probnu utakmicu za juniore u Dugoj Resi.

– Bio sam na probnom treningu u Dinamu. Imao sam 17 godina, sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić i Turković. Osjećao sam se sjajno, davao sam sve od sebe, a kada sam čuo da ćemo igrati jednu probnu prijateljsku utakmicu u Dugoj Resi, mojoj sreći nije bilo kraja. Nastupio sam u toj utakmici, sjećam se da je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen. Igrao sam dobro u toj utakmici, ali mi nitko ništa nije rekao. Vratio sam se kući i očekivao vijest iz Zagreba, ali nikad nije stigla. Nastavio sam igrati, bio sam tada u Herthi 03 Zehlendorf. Ma možda je i bolje što je tako završilo – ispričao je tu anegdotu Niko Kovač, kojega, iako nikad nije postao Dinamov nogometaš, ni Dinamov trener (iako je bio kandidat), vežu neraskidive veze s braćom Zoranom i Zdravkom Mamićem.

Zoran je krsni kum Nikine kćeri Laure i vjenčani kum Roberta Kovača, a Zdravko je, na bratovu sugestiju, krajem 2012. godine proveo Nikino imenovanje za izbornika mlade reprezentacije.

Kao jedan od najperspektivnijih igrača amaterskoga kluba Herthe Zehlendorf, 1991. godine prešao je u berlinsku Herthu. Tek koji dan nakon što je maturirao, Niko Kovač potpisao je profesionalni ugovor za klub koji je netom ispao iz 1. Bundeslige.

Iz tog razdoblja karijere mladoga Nike dobro se sjeća nekadašnji Hajdukov nogometaš i hrvatski reprezentativac, tada član Herthe, Imoćanin Drago Čelić, danas 55-godišnjak.

– Niki Kovaču bilo je 19 godina, meni 28, tek sam bio došao u Herthu – prisjetio se Čelić i ispričao zanimljivu anegdotu iz karijere Bayernova trenera, iz koje ćete shvatiti da Niko ima jednu dodirnu točku s Joseom Mourinhom.

– Kako sam bio novi igrač u Bundesligi i kako nisam dobro vladao njemačkim, menadžer kluba Reinhard Roder i naš trener Pal Csernai pozvali su Niku Kovača iz mlade momčadi da bi mi bio prevoditelj, pomogao mi u sporazumijevanju sa suigračima i trenerom. Niko je od tada stalno putovao s prvom momčadi, bio je moj cimer, s nama je trenirao, a osim što mi je prevodio trenerove instrukcije, pokazao je zavidan nogometni talent koji su u stručnome stožeru odmah uočili.

Kako ste tada doživjeli mladoga Niku?

– Upijao je moje priče i bio je fasciniran činjenicom da sam ostvario karijeru u velikom klubu kao što je Hajduk, pa prešao u redove bundesligaša, a još više činjenicom da sam igrao za hrvatsku reprezentaciju. Bio sam mu autoritet, ali i uzor jer si je on zacrtao da će ići sličnim putem. Maštao je: Bundesliga, pa Hrvatska. Na tom putu pokazivao je veliku želju, čak fanatizam, što mu se isplatilo jer Niko je sve svoje mladenačke snove ostvario – dodaje Čelić koji Niku povremeno viđa preko ljeta kada Bayernov trener dođe na odmor u Hrvatsku. I za njega tvrdi da je iznimno korektan.

Nikina briljantna klupska nogometna karijera, čija je kulminacija bilo osvajanje svjetskoga naslova s Bayernom 2001. godine, okončana je u ljeto 2009. godine, spektakularnom oproštajnom utakmicom u Salzburgu. U njoj su se sučelila dva Nikina najdraža kluba, Red Bull Salzburg i Bayern. Niko je igrao prvih 15 minuta utakmice i potom u suzama napustio travnjak uz ovacije 32.000 navijača.

– Volio bih kombinirati Trapattonijevu ljudskost, Hitzfeldovu pravednost, Barićevu sposobnost motivacije i Stevensovu disciplinu. No želim imati i nešto svoje i njegovati svoj trenerski stil – kazao je Niko tada okrenuvši se novoj karijeri, nogometnoga učitelja.

Cijelu njegovu profesionalnu karijeru uz Niku Kovača je njegova samozatajna supruga Kristina, Berlinka hrvatskog porijekla s kojom je Niko u braku od 1999. godine.

Ne koristi društvene mreže

– Od početka sam znao da je ona ta. Još dok smo posjećivali tadašnju jugoslavensku dopunsku nastavu u Njemačkoj, bio sam u sedmom, a ona u petom razredu – ispričao je Niko svojedobno u intervjuu za Glas Koncila i naglasio:

– Morao sam se mnogo toga odreći, no dragi me Bog nagradio: ne samo što sam postao profesionalac, nego sam i upoznao svoju suprugu. Jer u današnje vrijeme to ide tako da najprije postaneš profesionalac, a potom upoznaš prvu curu. Ja sam svoju Kristinu upoznao nakon završetka škole, dok još nisam potpisao ugovor. Naša veza traje od 1991., a u braku smo od 1999. godine. Kći nam se rodila u Hamburgu, baš one godine kad sam prešao iz Bayera u Hamburg.

Novi Bayernov trener nikada nije skrivao svoju posvećenost vjeri.

– Odgojeni smo kršćanski. U našem je domu religija imala veliku ulogu. Ako pokušate živjeti u skladu s Biblijom, u životu ćete imati sve što vam je potrebno. Imat ćete iskrenost, otvorenost, prijateljstvo, poštovanje, toleranciju i još puno toga čega u današnje vrijeme nedostaje. Vrijednosti su danas malo izmijenjene. U 52 tjedna u godini, na misu uspijem otići čak 40 nedjelja. Mislim da na misu ide svatko tko ima potrebu za mirom, tako želi komunicirati s Bogom i zato što tamo ima priliku razmisliti o svemu što se oko njega događa – rekao je Kovač nedavno za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Niko Kovač trener je stare škole, nesklon oglašavanjima na društvenim mrežama. Igračima zamjerate da su previše na društvenim mrežama, a premalo zajedno, za stolom?, pitali smo ga tada.

– Nisam im ništa zamjerio. Tražio sam od njih samo da se što prije nađemo na doručku, ručku, večeri, jer ne komuniciraju previše. Zašto bi se igrači susreli samo na terenu? Želim interakciju, ne o svakodnevnim problemima, zezanciji, nego i o nogometu. Zašto ne bi neke stvari automatizirali, usavršavali se međusobno, na primjer lijevi bek s centarforom, kakav centaršut želi...

Niste na Facebooku, Twitteru...?

– Ne, ne koristim ih, to je za mene trošenje vremena. Imam ga premalo da bih ga trošio na Facebooku ili Twitteru. Nisam taj tip. Nisam ni prestar, skužio bih to začas, ali nije to za mene.

Ne koristi društvene mreže, ali i te kako drži do svoga izgleda. Kako su danas treneri veće zvijezde od nogometaša, i trenerski prostor uz klupu služi im kao modna pista, ni Niko nije ostao imun na najnovije trendove, pa se, netom prije negoli je postao izbornik mlade vrste, podvrgnuo estetskoj operaciji nosa. Niko se na estetski zahvat odlučio ponajprije zbog zdravstvenih razloga jer je radi nepravilnog izbočenja na nosu imao problema sa sinusima i prohodnosti dišnih kanala.

Kako god, novi, ravan nos, besprijekorno zalizana frizura i nadarenost za odabir odjeće priskrbile su Niki Kovaču, po odabiru žena, laskavu titulu najzgodnijega izbornika na Svjetskom prvenstvu 2014. godine u Brazilu. Na žalost, koliko god je ostavljao srce na terenu igrajući za Hrvatsku, s kakvom je strašću i ponosom vodio našu nacionalnu momčad, huliganima ni to nije bilo sveto. U travnju 2015. godine Niko Kovač bio je u delegaciji Hrvatskog nogometnog saveza koja je doživjela huligansku zasjedu na autocesti kod odmorišta Zir. Duboko razočaran, ponižen i ljudski povrijeđen, Niko je tada shvatio da je u ovu nogometnu močvaru zapravo – zalutao. Dva mjeseca kasnije stigla je i presuda.

– Niko Kovač me razočarao, više nema moju podršku. On je isključivo tip egotripa, čovjek koji misli samo na ono što njega interesira. Ignorira i HNS i ljude u njemu i u klubovima. Moj je brat kum njegovu djetetu, ali otkad je došao u Hrvatsku, on je jasno pokazao otklon prema obitelji Mamić, jer se dodvoravao toj lažnoj medijskoj slici i javnosti.

Tako je Zdravko Mamić 28. lipnja 2015. godine okarakterizirao Niku Kovača i utro put za njegovo izborničko smjenjivanje. Nama je pak servirao Čačića, a Niku Kovača lansirao u orbitu, među svjetsku trenersku kremu.