Nikolu je jako puno motivirala sestrina karijera

Kada je Blanka Vlašić prvi put osvojila svjetski naslov u visu 2007. godine, njezin brat Nikola imao je deset godina. Već je trenirao nogomet u Omladincu iz Vranjica i nitko nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana postati nogometaš vrijedan deset milijuna eura.

Nitko osim tate Joška koji je, poput Ante Kostelića, vjerovao u svoju djecu i puno toga se odricao kako bi njima bilo bolje, kako bi njima pružio najbolje moguće uvjete. Blanka je uz tatu i Bojana Marinovića koji su joj treneri od početka karijere postala jedna od najboljih visašica svijeta svih vremena.

Na istom putu sada je Nikola koji će s 20 godina zaigrati u jednoj od najjačih europskih liga, onoj engleskoj. Blanka je s dvadeset godina bila već dvaput svjetska juniorska prvakinja u visu, sa 17 godina nastupila je na Igrama u Sydneyu, a s 18 na Svjetskom prvenstvu u Edmontonu.

Prvi trening s četiri godine

Nikolina karijera u početku je bila nekako u sjeni Blankin velikih dostignuća. No tata Joško, nekadašnji atletski reprezentativac i osvajač zlatne medalje u desetoboju na Mediteranskim igrama u Casablanci 1983. godine, dobro je znao da i Nikola ima velike šanse postati veliki nogometaš. Kad bi imao vremena, Joško bi gledao na utakmicama Nikolu i uvijek je bi nevoljko pričao o njemu. Prvi put ga je spomenuo u Parizu, na Svjetskom atletskom prvenstvu 2003. godine.

– Nikola je uporan, ima strašnu volju i sestrina karijera ga jako motivira – rekao je tom prilikom.

Obitelj Vlašić s pravom se može nazvati sportska. Tata je bio atletičar, mama Venera se bavila skijaškim trčanjem, igrala je košarku, trenirala je atletiku. Blanka je atletičarka, Nikola nogometa, Marin, najstariji sin, dugo je igrao košarku, a Luka je student fizioterapije.

Sjećam se da je tata Joško čekao pravi trenutak da Nikola iz Vranjica ode u splitski Hajduk. Dogodilo se to 2010. godine u vrijeme kada je tata bio zadužen za kondicijske pripreme Hajduka.

– Svi me pitaju kakav će nogometaš biti Nikola. Ja vjerujem da će biti svjetska klasa – rekao je tri godine poslije Joško, u vrijeme kada Nikola još nije bio ni blizu seniorske momčadi.

Joško je počeo trenirati Nikolu kada je imao samo četiri godine prepoznavši u njemu sjajnu motoriku za dijete te dobi. No, u to vrijeme Blanka je bila u velikom usponu pa je Joško puno više pažnje posvećivao kćeri za koju je uvijek govorio kako će biti svjetska prvakinja.

Tudor mu prvi dao priliku

Nikola je sa samo 14 godina zaigrao za hrvatsku reprezentaciju do 16 godina, a igrao je i za reprezentacije do 17, 18, 19 i 21 godinu.

– Igrajući za klub i reprezentaciju u mlađim dobnim skupinama, Nikola je postigao 30.000 pogodaka – rekao je u jednom Joško.

Prvoj momčadi Hajduka priključio se u lipnju 2014., a već u srpnju debitirao je, sa 16 godina i 286 dana. Dvije godine poslije postao je i kapetan Hajduka. Zanimljiv je da mu je prvi trener u seniorima bio Igor Tudor koji ga je vodio dok je igrao za kadete i juniore.

Ubrzo se Hrvatskom proširila priča kako Hajduka u kadetima ima dva dragulja, Vlašića i Balića. Igor Tudor je te sezone umjesto velikih pojačanja dobio dva srednjoškolca u ekipi. A klinci su se odlično snašli i sve je bilo dobro dok Tudor nije otišao iz kluba. Mijenjali su se treneri (Burić, Pušnik), a Nikola je padao u zaborav.

Napale su ga i ozljede, a onda sve preokrenulo dolaskom Carilla koji je dao Nikoli sve ovlasti, a ovaj mu je povjerenje vrtio sjajnim igrama i pogocima...