Noć pobjede bez novinara, crnog vina i japanskih grickalica

''Tako se uvik namisti. S krajem sezone dolaze i zadnji trzaji lita. A ja se, u svojoj malenkosti trudim svim silama zaustaviti ih, uhvatiti zadnje sunčeve zrake ka zrna bisera na svojoj koži. Nek potraje šta duže ta toplina i ulipša mi tmuran dio godine kojem se najmanje radujem.

I dalje odlazim na svoju plažu. Ja i još par nostalgičara, odbijamo priznati da je more ipak zahladilo, da se cvrčci više ne čuju i da nam svaki dan proveden u toj oazi mira može biti posljednji ove godine. Sada posebno uživam u svakom tom poklonjenom trenutku, cijenim što se bura još nije zainatila i potirala nas ka puževe u svoje kućice. Neka vas ne čudi moj zanos ljetima u Splitu, svake se godine iznova zaljubim u svoj grad, negdje oko proljeća. I to traje sve dok ipak ne popustim i shvatim da ne mogu više golih nogu izaći na ulicu.

Ipak, promjene su dio životnog ciklusa i da ih nema nikad ne bi znali cijeniti one koje su najbolje. Zato ću se za par miseci opet veseliti ka malo dite novom buđenju prirode, upijati mirise i boje ka da sve doživljavam po prvi puta. Nešto slično mi se dogodilo i ovu atletsku sezonu, posli Berlina. Nisam se usudila ni pisati o tome dok se emocije nisu smirile. Bio bi to uzaludan pokušaj stavljanja na papir nečega za što riječi jednostavno nisu dovoljne. Zamislite trenutak u kojem nemate nikakvih želja, stanje blaženstva kada stojite na vrhu planine i dovoljno je samo što ste budni i svjesni.. Bez potreba, bez briga i strahova – potpuno slobodni. Tu noć nakon pobjede na svjetskom nikada neću zaboraviti. Zanemarila sam san, jer tko bi želio propustiti te trenutke koji su već sutra bili puno manje intenzivni. Prisjetila sam se Osake. I tada sam, zajedno sa svojim timom probdjela cijelu noć. Prepričavali smo događaje, odgovarali na poruke, slavili s novinarima uz crno vino i japanske grickalice.

No ovaj put sam slavila sama. Bila sam si dovoljna, u društvu one koja je jedina u potpunosti mogla shvatiti koliko je velika ova nova pobjeda. Pričale smo o zimi i Torinu, trenucima u kojima je i najmanji optimizam bio dočekan kao uljez u kući straha. O prvim trzajima nalik plaču tek novorođenog diteta, pokušajima da učinim sebe jačom i otpornijom, uz sve ostale osobine potrebne da bih izradila svoj neprobojan prsluk koji će me voditi kroz ljetnu sezonu. Jer, znala sam da će biti teža nego i jedna do sada. Nije bilo izbora – morala sam evoluirati. Ovo su riči mog dragog prijatelja koji mi je pomogao u tom procesu, a ja se u svakom pogledu slažem s njim. Bez izazova ostajemo na mistu i iz te perspektive nikada ne bi saznali gdje su nam prave granice. I postoje li one uopće. Uhvatila sam se u klinč sa svojim slabostima, priznala si bez treptanja svaki strah koji me kočio u pokušajima da idem naprid.. Skupila san tu šporkicu na hrpu i otpuhnula je u vitar.

Neće se vraćati. Bar ne u istom obliku. Novih prepreka će uvik bit, ka šta sam već vidjela druge, više vrhove s one moje planine. Vrhove koje želim osvojiti. Svaki taj pokušaj čini me živom i već kao takav je neprocjenjiv. Više nikad ne želin stajati na mistu. A sada i znam kako pronaći najbolji put.

Još jednom hvala svima na velikoj radosti koju mi pružate svojom bezrezervnom podrškom. Lipo je sve ovo diliti s vama.''