Diego Armando Maradona 30. listopada proslavit će, ako Bog da, šezdeseti rođendan. Zapaženo dostignuće znamo li da je početkom stoljeća bio korak od smrti zbog pretilosti i kardiovaskularnih tegoba. No, nogometni je čudotvorac doveo zdravlje u red, preživio i ostvario osrednju trenersku karijeru, tek toliko da ostane pred očima javnosti i danas gladne vijesti o Maradoni – El Pibeu (Klincu) i Pelusi (Rudlavom).
Dalekih dalmatinskih korijena, odrastao je u obitelji Diega i Done zajedno s dva brata i pet sestara. Od trećeg je rođendana spavao s loptom dobivenom na dar od strica, a s devet je godina tako rasturao u kvartovskom klubu Estrella Roji da je glas o njemu dospio do Argentinos Juniorsa. Treneru Franciscu Corneju trebalo je pola minute da shvati o kakvom se fenomenu radi. Postavši član Argentinosa, oduševljavao je gledatelje na poluvremenima seniorskih utakmica žonglirajući loptom kao cirkuski virtuoz.
Nizak, ali razvijene muskulature i izvanredno jakih bedara, izgledao je zrelije od svoje dobi. Odigravši u mladim kategorijama stotine utakmica bez poraza, deset dana prije 16. rođendana unovačen je u prvu momčad. Oduševio je trenera Juana Carlosa Montesa i novinare, koji su ga okružili kao renomiranu zvijezdu. Za nekoliko je tjedana cijela država znala za malog čupavca koji ima čarobni štapić umjesto lijeve noge, a na stadion Argentinosa dolazili su mu se diviti i neutralci. Stariji znalci tvrde da nikad nije nadmašio majstorstvo koje je prikazao u Argentinos Juniorsu.
Iako već reprezentativac, izostavljen je s Mundijala 1978. godine zbog mladosti, ali je na SP-u za mlade 1979. u Japanu doveo Argentinu do zlata. Bio je jednako sjajan kad je 1981. godine osvojio prvenstvo s klubom svog srca, Boca Juniorsom, ali je na seniorskom Mundijalu 1982. u Španjolskoj pomalo klecao pod teretom svakodnevnog medijskog i navijačkog pritiska. Poražena od Italije i Brazila u paklenoj četvrtfinalnoj grupi, Argentina je predala naslov.
Kad je 1982. godine prešao u Barcelonu za rekordnih osam milijuna dolara, upao je u raskalašeno društvo koje ga je vuklo po ludim i grešnim noćnim zabavama, upoznavši ga s “bijelim prahom”. Oslabljenog imuniteta, u prvoj je sezoni obolio od žutice i propustio trećinu utakmica, što je koštalo blaugrane naslova. Vrativši se u kasno proljeće 1983. donio je Barceloni Kraljev kup i Liga kup, oba protiv Reala.
Druga sezona u Kataloniji bila mu je još teža. U jesen, dok je raskošnim igrama držao Barçu na čelu, s leđa ga je sasjekao Athleticov “mesar” Andoni Goikoetxea. Oporavio se od loma gležnja za samo 70 dana, no Barcelona je dotad izgubila korak i zapela na trećem mjestu. U finalu kupa još se jednom sudario s brutalnim Baskima, čija je taktika bila jednostavna: cipelariti i provocirati Barçine igrače. Nakon sile prekršaja, César Luis Menotti naredio je svojima: lupajte i vi njih. U zadnjoj minuti, bijesni Argentinac vraća udarac i započinje masovnu tučnjavu u kojoj su dva Baska ozlijeđena. Barça gubi s 0:1, a Savez udara Diegu tromjesečnu suspenziju.
Božja ruka i Božji slalom
– Na terenu su me braniči tukli, a suci kažnjavali. Reporteri su mi se petljali u privatni život i oduzimali duševni mir. U Kataloniji sam se osjećao strancem, gledali su me kao da sam im došao oteti novac – požalio se kad je objavljeno njegovo novo odredište: Napulj!
Corrado Ferlaino, predsjednik popularnog, ali osrednje uspješnog kluba iz grada podno Vezuva, otkupio je Maradonin ugovor za rekordnih 10 milijuna dolara. Pri predstavljanju na stadionu San Paolo zdepastog je čupavca dočekalo 60.000 tifosa.
Napoli je katastrofalno počeo Maradoninu eru, ali se na proljeće u proljetnoj polusezoni oslobodio grča i okončao prvenstvo iznad sredine ljestvice. U drugoj je sezoni ojačana momčad dogurala do trećeg mjesta i plasmana u Kup Uefe. Diego je igrao odlično dovodeći navijače u delirij. Napolitanci su počeli sanjati da će im njihov idol u trećoj sezoni donijeti ono što je dotad bilo tabu – scudetto. Prije tog pokušaja morao je samo odraditi “sitnicu” – Svjetsko prvenstvo u Meksiku. Izbornik Carlos Bilardo zvani Nosonja upravljao je sastavom s petnaestak “radnika” i dvama znalcima u Jorgeu Valdanu i Jorgeu Burruchagi, ali je genij Maradona nadoknadio sve manjkavosti kadra i transformirao Argentinu u nepobjedivi stroj. Rudlavi je kontrolirao sve akcije, podijelio pet asistencija i zabio pet pogodaka, od kojih su dva ušla u legendu. U četvrtfinalu je starim neprijateljima Englezima sprašio gol “Božjom rukom” i legendarnim slalomom. U polufinalu je srušio Belgiju s dvama novim genijalnostima, a u finalu protiv Zapadne Njemačke poslužio je Burruchagu 30-metarskim dodavanjem iz kojeg će proizaći 3:2 i druga argentinska svjetska kruna. Slavila je Diegova domovina, slavio je i Napulj.
Kad je na početku prvenstva Napoli pregazio Juventus u Torinu, više nije bilo uzmaka: “ono” se moralo dogoditi te sezone, ili se neće nikad. Maradona je zabijao, asistirao, kreirao, hrabrio, a suigrači su u stopu pratili svog bogolikog vođu. Kako je prvenstvo odmicalo, a bijelo-nebeski držali čelo, emocija je bujala kao lava, da bi 10. svibnja 1987. prokuljala u erupciji radosti, olakšanja i suza. Bodom protiv Fiorentine Napoli je izašao izvan domašaja Juvea i Intera, grad je slavio svoj prvi scudetto, a koji tjedan poslije i dvostruku krunu. Navijački transparenti visjeli su između zgrada, a iz svakog izloga virili Maradona i njegovi kolege.
Život pod opsadom
Maradonin život, još otprije na rubu normale, utonuo je u potpuno ludilo. Mase su mu svakodnevno opsjedale dom i jurile za njim kad bi kretao na trening.
Ferlaino mu je na ljeto doveo luksuznog brazilskog napadača Antonija Carecu, s kojim je Maradona bombastično poveo momčad u obranu naslova. Iako su dugo odmicali Milanu, bijelo-nebeski su u zadnjih pet kola ušli u zonu sumraka i prosuli devet od deset bodova, dopustivši Arrigu Sacchiju da s nizozemskim dvojcem Gullit – Van Basten podari prvi trofej Silviju Berlusconiju.
Napoli i Maradona nisu bili ni izdaleka dokrajčeni. Nagodinu su se preko Juventusa, Bayerna i Stuttgarta s Jürgenom Klinsmannom i Srečkom Katancem domogli pokala u Kupu Uefe, a predsjednik Marseillea Bernard Tapie uzalud je ponudio je Ferlainu 25 milijuna dolara za najboljeg svjetskog igrača. Ovjenčani europskom slavom, Napolitanci su se vratili domaćoj sceni i 1990. odnijeli titulu Milanu ispred nosa u velikom revanšu. Maradona je i dalje suvereno vladao travnjacima, no ispod površine sazrijevale su nevolje. Ne samo što je bio izmožden i proganjan bolovima u bedrima nego je ušao u još lošije društvo, uključujući Carminea Giuliana, glave moćne mafijaške obitelji. Za Giuliana je druženje i slikanje s Maradonom bilo stvar prestiža, a za tu čast darovao mu je skupocjene satove i aute.
“Poklonili su mi prvi Volvo 9000 koji je uvezen u Italiju. Pitao sam ih što traže zauzvrat. ‘Ništa, samo se slikaj s nama’, odgovarali su mi.”
Na SP-u 1990. u Italiji, Argentina se provlačila iz utakmice u utakmicu, a Maradona je igrao suzdržanije, povučenije. Namjestio je gol Claudiju Caniggiji za pobjedu nad Brazilom, ali nije donosio prevagu kao u Meksiku. Protiv boljih Jugoslavije i Italije (u Napulju!) Argentina se spasila jedanaestercima, iako je Diegov udarac zaustavio Tomislav Ivković. U mučnom finalu protiv Zapadne Njemačke, prvaci su ostali bez dvojice igrača i pokleknuli iz dvojbenog penala u 86. minuti. Maradona je nazvao nogometne vlasti mafijom, što mu nisu zaboravile.
Nakon mundijalskog labuđeg pjeva, 1. travnja 1991. već se našao na putu bez povratka. Na antidopinškoj je kontroli ispao pozitivan na kokain i zaradio 18 mjeseci zabrane. U teškim je pregovorima ishodio raskid ugovora s Napolijem i po isteku suspenzije u jesen 1992. preselio se u Sevillu kod Nosonje Bilarda. S Davorom Šukerom družio se jednu nezapaženu sezonu i izletio iz Andaluzije usred prostačke svađe s Bilardom koja je odletjela u eter.
Nakon toga klupska karijera mu je strmoglavo padala, čak je i rasipao svoj ugled. Dočekao je SP 1994. bez kluba, ali izvrsno istreniran, vitak i motiviran za igru. Imao je genijalnih poteza, aliuoči trećeg kola san o novom trofeju grubo je raspršen. Na kontroli je ispao pozitivan na efedrin, prijeporno uvršten u zabranjena sredstva, i zaradio 15-mjesečnu suspenziju! Bio je to kraj velikog Maradone. Kasnije se sav zapušten vratio u Bocu, ali je 28. kolovoza 1997. treći put pao na antidopinškoj kontroli. Na svoj 37. rođendan odigrao je oproštajnu utakmicu.
Najbolji ''svih vremena'''....takvog igraca nece biti vise nikad....da osvoji prvenstvo sa prosjecnim klubom i to 2 puta u konkurenciji 4-5 jakih protu-kndidata i jos postane prvak svijeta sa prosjecnom Argentinom....danas je to prakticki ''neizvodljivo'' bilo kome od ovih danas ''zvijezda''...jer niko od njih nece igrat za prosjecni klub u jakoj ligi i osvojiti naslov i sa svojom prosjecnom Repkom postati prvak svijeta.....