Nogomet se uz Cetinu igrao prije 2000 godina

Je li kolijevka najvažnije sporedne stvari na svijetu, nogometa, britanski otok? Sinjani će reći  nipošto!
Je li se prva nogometna lopta u Hrvatskoj počela šutirati u Županji 1875. godine? Ma kakvi, kazat će Triljani!
A je li se prva međunarodna nogometna utakmica odigrala prije stotinu godina? Nije, skloni su zaključku jedni, nego prije dvije tisuće godina.

Ma, gdje...?
Uz Cetinu, u Gardunu, selu pokraj Trilja, u starom rimskom Tiluriumu, naselju preko kojega je vodio karavanski put od Salone do Rus Novae i Narone, koje je bilo jedno od najznačajnijih središta rimskih legija na Balkanu, na čelu s glavnim stožerom glasovite VII. legije.

Stela iz Garduna
Pa kakve veze imaju rimski osvajači s nogometom?, zapitat će se neupućeni.
Velike, odgovorit će nogometni stručnjaci, a dokaz je tomu pronađeni nadgrobni spomenik u Gardunu  Tiluriumu  takozvana stela, s reljefom mladića u športskoj odjeći onoga vremena koji drži nogometnu loptu s omotačem sastavljenim od kožnatih šesterokuta. Utvrđeno je da se tu ne radi o nekoj kugli već upravo o lopti za igranje nogom, sličnoj današnjoj bubamari.
 Pronađena stela datira iz prvoga na drugo stoljeće  kazat će nam ravnateljica Muzeja Cetinske krajine u Sinju Anita Librenjak  i na njoj je reljef dječaka Gaja Liberija koji je umro sa sedam godina. No nitko od arheologa neće vam reći da dječak drži loptu, već kuglu. Ploču je proučio i odgonetnuo sinjski arheolog amater Josip Britvić, a ugrađena je poviše ulaznih vrata jedne privatne kuće u Sinju.
Nadgrobni spomenik s reljefom mladića s nogometnom loptom iskopan sredinom 19. stoljeća u Gardunu, u grad alkara prenio je Marin Perković te ugradio u zid obiteljske kuće, i eno ga tamo i dan danas, svima na pogled u Vrličkoj ulici broj 10. O tome i onome što je na njemu, njegov unuk, 96-godišnji Romano Perković, reći će:
 Jest, moj djed kupio je tu stelu u Gardunu, selu poviše Trilja, gdje je pronađena i gdje je bio rimski Tilurium, pa ju je uzidao kao ukras u našu kuću. Na nju i ono što je na njoj dugo nitko nije obraćao pozornost, sve dok se tomu nije posvetio Josip Britvić početkom druge polovice 20. stoljeća. On je sve pokrenuo, ploču je dobro proučio, odgonetnuo ispisani tekst na njoj i učinio sve da za nadgrobnu stelu mladića nogometaša dozna javnost i visoki nogometni forumi, pa i sama FIFA.

Delmati i "balun"
Nakon Britvićeva otkrića, Mađunarodna nogometna federacija namah je u Sinj uputila specijalno izaslanstvo nogometnih stručnjaka, snimatelja, arheologa i pisaca, te ubrzo odala puno priznanje staroj delmatskoj igri loptom, odnosno prvom nogometu koji je bio ilirska igra, a nikako rimska. A koju su Rimljani zdušno prihvatili od Delmata, ilirskog plemena koje se "balunom" zabavljalo i prije dolaska rimske vojske na ove prostore. U prilog toj tezi ide i činjenica da na prostoru cijelog nekadašnjeg Rimskog carstva nije pronađena ni jedna stela poput gardunske, a i to da Rimljani nisu mogli skršiti otpor Delmata punih 200 godina. To im je pošlo za rukom tek u velikom ratu od 6. do 9. godine poslije Krista, pa su samim time bili "prisiljeni na suživot" s domorocima uz Cetinu, Delmatima, najborbenijim i najvitalnijim ilirskim plemenom, neustrašivim ratnicima, vrsnim ratarima, stočarima, lovcima i izvrsnim majstorima u obradi metala i gradnji u kamenu.
Delmati su se voljeli zabavljati igrajući nogomet, igru koju su rimski legionari od njih objeručke prihvatili. Postoji čak i podatak da je u to vrijeme odigrana jedna vrsta "međunarodne" utakmice, i to između Ilira i Rimljana, no ne postoji podatak o pobjedniku. Ali to i nije važno, važno je puno priznanje ovom najstarijem prauzoru nogometne lopte na svijetu, priznanje prvom nogometu u Europi koji se u Cetinskoj krajini igrao gotovo dva tisućljeća prije nego na britanskom otoku, dano od najvišeg svjetskog nogometnog tijela  Međunarodne nogometne federacije. Koja je to učinila u svom službenom biltenu FIFA News broj 71 iz travnja 1969. godine, s naslovnicom rimske stele pronađene u Gardunu.
Dokaz o prvom nogometu u Europi iskopan je slučajno, oranjem njive, no kad bi se u Gradunu Tiluriumu  dublje zaoralo, tko zna što bi se sve izoralo!? Nedavno se ovdje nešto ozbiljnije pristupilo iskapanju pa je na svjetlo dana isplivao golem "hambar", rimsko kameno spremišta žita, izvana gledano nalik "svlačionicama i tuševima"...