Prošlo je prvih tjedan dana na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj. Već u tom "zagrijavanju" vidjeli smo puno toga nenogometnog i opasnog. Primjerice, njemačka policija u Hamburgu imala je pune ruke posla. Snage reda ustrijelile su čovjeka. Bili su njemački policajci na to primorani jer je htio napasti prolaznike sjekirom u fan-zoni tijekom Eura. Tada je na tome mjestu bilo oko 40 tisuća nizozemskih navijača. Na tribinama je pak došlo do tučnjave navijača Turske i Gruzije, a na sportskom terenu VfB Unterliederbacha u Frankfurtu izbila je masovna tučnjava i izboden je 31-godišnji Nijemac. Iako su policijske snage odmah stigle, 31-godišnjem navijaču nije bilo spasa.
Sve to nije poremetilo organizatore, koji žele da se o ovom Euru priča godinama kao o jednoj uspješnoj sportskoj priredbi koja je u njihovu zemlju privukla milijune navijača. No, nije baš sve krenulo kao po špagi. Već je zapelo na novinarskim akreditacijama. Novinari iz Hrvatske koji su u svojim prezimenima imali č, ć, ž, đ ili š morali su satima čekati akreditaciju. Naime, u sustavu Uefe ne postoje slova s kvačicama pa se osobni dokumenti nisu podudarali s prezimenima u njihovu sustavu. O kako sam bio sretan što u svom prezimenu nemam takva slova. I tako sam sretan došao u akreditacijski centar. Policijska kontrola prošla je u redu, a kod volontera za dobivanje akreditacija već je bilo nešto sumnjivo.
– Molim vas, otiđite do Help deska, oni će vas dalje uputiti – rekla je simpatična volonterka.
U redu, ma što može poći po zlu, mislim si. Sjeo sam u čekaonicu, nalik onima koje viđamo u domu zdravlja. I čekam da mi se pojavi ime na displeju. I evo ga, za pet minuta piše na ekranu "damir Mrvec". Hm, zašto malo slovo d, a ne veliko – pa zar će to biti smetnja, pomislio sam u prvi trenutak.
– Gospodine, imamo mali problem. Vaša je akreditacija prihvaćena, ali nije još odobrena od Uefe. Sad ću im poslati mail, pričekajte nekoliko minuta i sve će brzo biti riješeno – odgovara mi drugi volonter.
Na moju žalost, nije prošlo nekoliko minuta, već nekoliko sati. Točnije tri. To su ona čekanja kao na hitnoj kada dođete u dva popodne, a odete kući oko ponoći. Nakon tri sata moj novi pokušaj: – Ima li što nova?
– Ne, ali poslat ću im mail još jednom – ljubazno će volonter.
Nisam više čekao jer morao sam napraviti posao, otići do grada, napisati reportažu. Vratio sam se nekoliko sati poslije, taman prije nego što će se zatvoriti akreditacijski centar. U međuvremenu sam i sam poslao mail, upitavši što nije u redu. I opet sam u Akreditacijskom centru prošao istu proceduru i završio u čekaonici. Srećom, stigao je mailom odgovor Uefe i napokon je sve bilo u redu.
Nova nedaća zatekla me na ulazu na olimpijski stadion, na prvu utakmicu protiv Španjolske. Došao sam dva sata ranije, ali do službenog ulaza za novinare nije se moglo. Tisuće i tisuće hrvatskih i nešto manje španjolskih navijača naguralo se na taj ulaz. Policija nije odjednom puštala navijače na stadion, nego svakih pola sata. Vrijeme je curilo, a ja sam se neočekivano našao u masi navijača koji su se gurali na sve strane. Da, u jednom trenutku htio sam odustati i otići u hotel jer je bilo nemoguće probiti se do službenog ulaza. I kako je sat opasno otkucavao za početak utakmice, krenuo sam na sve ili ništa. Probio sam se korak po korak, centimetar po centimetar. Sve dok nisam naišao na dva metra visokog hrvatskog navijača. Pitam ga: – Možete li me pustiti naprijed, imam akreditaciju. Očigledno nije dobro čuo pa mi izvrati: – Stari, ne dijelim ja nikakve kredite.
>> Ovako su izgledali mali vatreni prije nego su postali slavni. Neke od njih nećete prepoznati
– Ma tko te pita za kredite, moram na utakmicu. Novinar sam, znate.
Čovjek se na kraju smiluje, pusti me konačno do željenog izlaza. Dalje je sve bilo lako.
U Berlinu živi jako puno Hrvata. Ne i najviše. Ta "titula" pripada Münchenu, Stuttgartu i Frankfurtu.
– Rođena sam u Berlinu, moji su tu došli sedamdesetih. Ne znam zašto su izabrali baš Berlin, ali danas mi nije žao. Tu sam završila osnovnu i srednju školu, a studirala sam u Zagrebu. Sjećam se da sam išla u njemačku školu, a jednom tjedno imala sam dopunsku nastavu u jugoslavenskoj školi. Imala sam 12 godina kada sam i sama sudjelovala u rušenju Berlinskog zida. To je ispalo nekako spontano i jako puno ljudi s jedne i druge strane rušili su 160 kilometara dugačak zid. Tata mi je dao manji čekić i udarala sam dok se jedan komad nije srušio. I taj komadić čuvam u svojoj sobi, vjerojatno danas vrijedi tisuće eura, ali nikome ga ne dam. To je uspomena na moje djetinjstvo – rekla je Danijela Jasprica, koja je danas produkcijski menadžer na serijama i filmovima.
– U televizijski svijet ušla sam dok sam studirala u Zagrebu. Bila sam angažirana za scenski nastup u drugoj sezoni TV showa "Hrvatska traži zvijezdu" kada je pobijedila Kim Verson. U Hrvatskoj sam još surađivala na projektima "Hrvatski top model" i "Večera za pet". Potom sam se vratila u Njemačku, zatim otišla u Ameriku, gdje sam bila dio ekipe koja je radila "Američki idol". Bila sam zadužena za žiri. I moram priznati da mi je Simon Fuller bio izuzetno drag, dok je, primjerice, Heid Klum bila dosta nepristupačna. Nakon nekoliko godina opet sam se vratila u Berlin i za sada je iza mene nekoliko velikih projekata poput rada na serijama "Clark" i "Sissi", a prošle godine bila sam dio filmske ekipe "Canary Black" koji se snimao u Zagrebu – kaže Danijela.
Osim filma, obožava i sport.
– Volim gledati hrvatsku reprezentaciju u svim sportovima, pogotovo loptačkim. Bila sam na jednoj utakmici na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine. Bila sam na rukometnom finalu Europskog prvenstva u Stockholmu 2020. godine. Nažalost, nisam uspjela dobiti nijednu ulaznicu za ovaj Euro. Prijavila sam se za sve tri utakmice, ali nisam imala sreće. Možda budem imala sreće da dobijem ulaznicu ako se plasiramo u osminu finala. Gdje god budemo igrali, idem. Inače, ova skupina bila mi je super jer mi je sve bilo blizu: Berlin, Hamburg i Leipzig – rekla je Danijela.
Ima i zanimljivu ideju.
– Voljela bih u Berlinu organizirati Dane hrvatskog filma. Onako na prvu izračunala sam da bi mi budžet od 50.000 eura bio sasvim dovoljan – zaključila je Danijela.
Svi ugostiteljski objekti u Berlinu imaju barem jedan televizor. Prati se prvenstvo pa tako ne morate gledati utakmicu sjedeći u nekom kafiću, već je dovoljno prošetati se većom ulicom i pogledati s ulice najzanimljivije detalje. Golovi vas neće zaobići ni u podzemnoj željeznici, gdje se na velikim ekranima "vrte" utakmice. Tako u svakom trenutku znate što se događa na stadionima diljem Njemačke. A uz nogomet usko je vezano i klađenje. Nema osobe koja nije odigrala barem jedan listić, barem za jedan euro, a svi se nadaju velikim dobicima.
– Jooj, Gruzija je zabila, a igrao sam da oba neće dati pogodak. Sada moram ići uplatiti novi listić – čula se iz jednog kafića rasprava dvojice prijatelja.
– Što si ti igrao? – pita prijatelja ovaj što je promašio Gruzijce.
– Manje od dva pogotka na utakmici.
I bio je čovjek u igri sve dok Turska nije zabila svoj drugi, a onda i treći gol na utakmici.
Ali, uz klađenje još je jedna zabava vezana za Europsko nogometno prvenstvo – Fantasy.
– Je l' Kane zabio gol? Imam ga u ekipi i još mi je kapetan – pitao se jedan navijač kad je Engleska dala gol protiv Srbije.
– Nije – odgovara mu drugi. – Zabio je Bellingham.
– Jooj, njega sam izbacio u zadnji trenutak i ubacio Griezmanna. A valjda će Francuz zabiti...
Nije zabio...
>> Otkrivene plaće izbornika! Dalić zarađuje golem iznos, no nije niti u prvih 10
Olimpijski stadion u Berlinu nije se puno promijenio od 1936. godine, kada su ovdje održane Olimpijske igre. Bile su to igre na kojima je nastupilo i dosta hrvatskih sportaša i sportašica. Jedna od hrvatskih sportašica koja je ovdje nastupala prije 88 godina bila je Zulejka Tućan Stefanini. U to vrijeme bila je najsvestranija i najuspješnija sportašica. Statističari pišu da je osvajala medalje čak u 14 različitih sportova. Uz sport, bavila se i umjetnošću – bila je izvrsna keramičarka.
– U Berlinu mi atletičarke nismo imale sreće. Doma smo se vratile samo Vera Neferović i ja, dok su Jelica Stanojević i Flora Hofman ostale u bolnici na liječenju. Jelica je nategnula tetive i ozlijedila lakat, a Flora je morala operirati meniskus. Troškove bolnice platila je država Njemačka. Igre u Berlinu za mene su bile posljednje. Godinu dana poslije udala sam se za Franu Tućana, tadašnjeg prvaka Balkana na 400 metara. Za vrijeme rata suprug je bio zatvoren u logoru Nova Gradiška, zatim u Jasenovcu, gdje je bio optužen da je dio skupine masona. Srećom, oboje smo preživjeli rat – prisjetio sam se što mi je pričala jednom zgodom Zulejka, koja je umrla u 93. godini, pet mjeseci prije nego što je umro i njezin suprug. Od 2012. godine u Zagrebu postoji ulica s njezinim imenom.
Iz Berlina sam krenuo u Hamburg. Potvrdilo se, što sjevernije to hladnije. Iz sunčanog Berlina došao sam do kišovitog Hamburga. Toliko je pljuštalo da su se i oni najhrabriji navijači skrivali po kafićima.
– Još ujutro mogli smo sjediti na terasama, a onda se odjednom nebo zacrnjelo, nestalo je sunce i počelo je jako padati. Nastala je prava bježanija iz grada – rekao je Đuro Simon, nekadašnji sjajni košarkaš, otac još boljeg košarkaša Krune, koji je pratio utakmice hrvatske reprezentacije u Berlinu i Hamburgu.
Nema tko se u Njemačkoj ovih dana neće odmah sjetiti Ljetne bajke (Sommermärchen), kako se odmilja zove Svjetsko nogometno prvenstvo održano u Njemačkoj 2006. godine. Sada se svi nadaju svojevrsnoj reprizi. No, istovremeno, prema jednoj anketi, blizu pedeset posto Nijemaca ima manji ili veći strah da će prvenstvo biti iskorišteno za terorističke napade. Petina Nijemaca iz opreza neće ići na public viewing, zajedničko gledanje utakmica na velikom ekranu koje se organizira na puno mjesta u svakom gradu.
– Nadamo se najboljem, spremamo se za najgore – rekao je Oliver Strudthoff, šef združenog međunarodnog centra za policijsku suradnju koji je formiran uoči prvenstva. Ministar pravosuđa Marco Buschmann kaže da stopostotno jamstvo sigurnosti ne može postojati.
Kladionice gotovo nemaju dileme i odreda bilježe Englesku kao prvog favorita turnira. Ali, superkompjutor kaže malo drukčije. Naime, kompanija Opta, koja se bavi analizom sportskih podataka, nahranila je računalo svim informacijama koje smatra važnim i računalo je tisuću puta prošlo sve scenarije. Reklo je da najviše šansi ima Francuska (19%) pa onda Engleska (18%) i Njemačka (14%). Računalo je bilo prilično nemilosrdno prema državama nastalim iz bivše Jugoslavije jer čak i Hrvatskoj daje samo dva posto šanse, Srbiji jedan, a Sloveniji nula posto.
Ulaznice za utakmice skuplje su nego ikad prije, ali je gotovo svih 2,7 milijuna rasprodano. Prosječne cijene kreću se od 150 do 400 eura. Europska nogometna federacija Uefa prodaje ulaznice, televizijska prava, prava za public viewing, uzima novac od sponzora... Računaju da će "okrenuti" 2,4 milijarde eura, a da će 1,75 milijardi biti čista dobit.
Koja je poanta ovakvih tekstova?