Da bi uz Hajduk, Split, Gusar i Labud jedan od stupova splitskog sporta izborio svoj prvi naslov i da bi ga potom obranio, Vaterpolskom klubu Jadran trebao je jedan Šibenčanin. Nakon što je u prosincu 2022. preuzeo klub sa Zvonačaca, 44-godišnji Jure Marelja donio je jadranašima dva naslova prvaka Hrvatske.
Koji dan nakon velikog klupskog slavlja Marelja je bio posve "uzemljen".
– Život ide dalje. U sportu ne postoji jučer nego danas i sutra. Prisutan je lijep osjećaj olakšanja jer smo ostvarili elementarni cilj, osvojili smo naslov državnog prvaka.
Igrao do 39. godine
S obzirom na to da mu dijete ide u školu u Splitu, tata Marelja tek će izletnički u rodni Šibenik.
– Posjetit ću roditelje na Prviću. Čim je ljepše vrijeme, oni se prebace na otok gdje žive neki lagani život, bez automobila i gužve, uz televiziju i radio s trgovinom za elementarne potrebe.
A tata Željko, popularni Ćaća odnosno Maki, velikan je šibenske košarke, kapetan one Šibenke koja je 1983. osvojila naslov prvaka Jugoslavije koji joj je oduzet administrativnom odlukom.
– Tata prati sve sportove, a ja sam mu razlog da više prati vaterpolo. Znam da uživa u mojim pobjedama i čini mi se da je ovaj naslov veće olakšanje njemu nego meni.
Kako to da sin nije krenuo tatinim putem i postao košarkaš?
– On se suzdržavao od sugeriranja kojim bih se sportom ja trebao baviti. U moje dječačko vrijeme vaterpolo je u Šibeniku bio popularan, Solaris je bio sjajan, a ja sam često odlazio na utakmice. Doduše, ja sam trenirati vaterpolo počeo dosta kasno, negdje s 14-15 godina.
Dakle, vaterpolo je počeo trenirati po završetku rata.
– Kao dijete puno sam vremena proveo u skloništima. U nekom trenutku čak smo bili i evakuirani na otoke pa sam tako jedan razred završio na Prviću. Sjećam se i radioškola, nastave putem radija.
Svoju igračku karijeru Jure je rastegnuo do 39. godine.
– Posljednju sezonu igrao sam rekreativno u Ukrajini i u trenerski posao uvukao me Joško Kreković koji je bio s mladom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu pa me zamolio da kao pomoćni trener pripremim momčad za sezonu i tako je krenulo. Kada sam počeo samostalno voditi Solaris, u reprezentaciju do 20 godina uzeo me Vjekoslav Kobešćak. Tada sam prvi put osjetio reprezentativni rad, i to s kolegom koji je trenerski "crème de la crème". Nakon tog SP-a, gdje smo bili četvrti, u svibnju 2022. dobio sam poziv za seniorsku reprezentaciju. To je bila nova prilika za mene da upijam znanja od eksperata kao što su izbornik Tucak, potom legendarni Ratko Rudić ili pak Perica Bukić. To su ljudi koji su maheri svog posla i koji treneru daju širinu. Naime, uz njih shvatite da nije sve u formiranju taktike, već je važno i slaganje odnosa u momčadi.
Osim svih ovih medalja, jednog svjetskog zlata te europskog zlata i srebra, Marelja s reprezentacijom ima i iskustvo devetog mjesta na SP-u 2023.
– I to je bilo vrijedno iskusiti. Prilika da se kod igrača razvije mržnja prema porazu, prema tom osjećaju nelagode i klaustrofobije koja se dogodila nakon tog neuspjeha. Bila je to jako velika trauma od koje sam se dugo oporavljao, izbornik još i duže. No ohrabrujući osjećaj proizlazio je iz toga da je sve stalo u jednu loptu. Naime, da smo iskoristili jednu kontru protiv Mađarske u utakmici u skupini, turnir bi se drugačije posložio. No možda je baš ta trauma donijela sve ovo što je uslijedilo.
A uslijedilo je europsko srebro bez kojeg ne bi bilo svjetskog zlata. Naime, da se kojim slučajem dogodilo europsko zlato, vrlo vjerojatno ne bi bilo svjetskog zlata jer bi veterani dobili slobodno.
– Večer prije finala EP-a rekao sam izborniku da me, ako osvojimo zlato, pusti da ne idem u Dohu. Nakon tog izgubljenog finala dugo nam je trebalo da nam osjećaj izgubljenog zlata preraste u osvojeno srebro.
Okupljanje reprezentacije za nastup na Olimpijskim igrama uslijedit će danas. Koliko će Hrvatskoj u Parizu značiti status svjetskih prvaka?
– Neće nam značiti ništa, a protivnicima će samo dati veću želju. Kad si na vrhu, svi te žele skinuti. Više ćemo biti analizirani i stoga ćemo teže razvijati svoju igru. No za takve turnire važan je pobjednički stav koji ovi momci nose u sebi. Zarazan je osjećaj nešto osvojiti. Ja to osjetim kod njih kada se pripremamo za utakmice, zarazno je to koliko oni žele pobijediti.
Sljedeća utakmica je najvažnija
Za posljednju finalnu utakmicu domaćeg prvenstva jadranaši su se pripremali u karanteni.
– Htio sam da u rovu provedemo neko vrijeme zajedno. Svi kod kuće imaju određenu problematiku, bilo da je malo dijete ili možda nervozna supruga, svašta se može događati u privatnim životima, što ih može učiniti psihološki umornima za utakmicu. I zato sam htio da jedno popodne i jednu večer budemo zajedno, da na dan utakmice zajedno ručamo i dijelimo to što nas čeka.
Je li teže igrati utakmice s kojima imaš priliku zatvoriti seriju i osvojiti trofej kao što je bilo u slučaju Jadranova vodstva od 2-0 u seriji na tri dobivene utakmice?
– Moj pristup ovoj temi takav je da je najvažnija samo prva sljedeća utakmica. Treba je igrati kao da je jedina. Ja sam stvarno od sebe gurao misli o tome da imamo prednost od 2-0 i u tome i prostor za jednu slabiju izvedbu. Ne, za mene je postojala samo ta jedna utakmica koja slijedi – naglasio je ovaj perspektivni trener.