U vojničkim čizmama

Od osam hrvatskih medalja iz Tokija samo tenisači nisu u vojsci

05.11.2021.
u 14:12
Ovaj put predložili smo sportaše za koje očekujemo da ćemo ih vidjetu na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine, kazao je HOO-ov koordinator za suradnju s Ministarstvom obrane Neven Šavora svjestan koliko će tih 4000 kuna mjesečno značiti tim sportašima iz nekomercijalnih sportova
Pogledaj originalni članak

U skladu s registrom kategoriziranih sportaša HOO-a, novim ugovornim pričuvnicima HV-a postalo je 14 sportaša i sportašica.

U dva petka zaredom prisegnule su veslačke sestre Jurković, veslačka braća Lončarić, kanuisti Vanesa Tot i Matija Marinić, boksač Gabrijel Veočić, tekvondašice Doris Pole, Lena Stojković i Bruna Vuletić, džudašica Lara Cvjetko, atletičarka Marija Tolj, kajakašica Anamarija Govorčinović, surfer Martin Dolenc i strijelac Josip Glasnović.

Sandra i Blanka nisu htjele

A spomenuti trapaš je sportašem vojnikom postao iz drugog pokušaja jer mu prvi put, premda je bio olimpijski pobjednik, to nije uspjelo zbog problema s okom, što je sada očito riješio.

– Kada sam trebao ići u vojsku, ozlijedio sam oko pa mi je ugrađena umjetna leća zbog čega nisam zadovoljavao kriterije. No ti su pravilnici u međuvremenu promijenjeni, a tako i oni o dobnim kriterijima, pa sam se ponovo javio i sada sam primljen – kazao nam je Glasnović, koji je s 38 godina, jer sportski vijek strijelaca može biti dulji nego kod drugih sportaša, najstariji sportaš vojnik među onima koji su prisegnuli ove godine.

– Od prvog dana ove priče, koja je počela prije OI u Londonu, osnovni kriterij bio je medalja na velikom natjecanju. Većinu sportaša vojnika u ovom naraštaju čine mlađi seniori, dakle oni za koje vjerujemo da bi mogli nastupiti na OI u Los Angelesu 2028. – objašnjava Neven Šavora, ravnatelj Odjela za istraživanje i unaprjeđenje razvojnih programa Hrvatskog olimpijskog odbora, zadužen za koordinaciju s Ministarstvom obrane.

A Šavora je uvjeren da među unovačenima ima onih koji će osvojiti olimpijsko odličje za sedam godina kao što je vjerovao i u današnje medaljaše, a treba reći da među osvajačima medalja u Tokiju samo tenisači nisu sportaši vojnici. A još uvijek aktualni ugovorni pričuvnici su zlatna tekvondašica Matea Jelić, zlatni veslači Martin i Valent Sinković, srebrni gimnastičar Tin Srbić, srebrni jedriličar Tonči Stipanović, brončani tekvondaš Toni Kanaet i brončani veslač Damir Martin.

Na tom popisu nikad se nisu našle tri medaljašice iz Rija, a nisu iz naglašeno komercijalnih sportova, o čemu Šavora kaže:

– Isto je to bilo ponuđeno Blanki Vlašić, Sandri Perković i Sari Kolak, no one su na tome zahvalile. Da su to htjele, Sandra i Sara bi to još uvijek bile, ali ne i Blanka koja je završila karijeru. Uostalom, i sestre Zaninović napustile su vojsku kada su završile karijeru. Ali su zato još u vojsci olimpijski pobjednik u trapu iz 2012. Giovanni Cernogoraz i brončani gimnastičar iz Pekinga 2008. Filip Ude, koji je nedavno potvrdio svoju klasu nastupivši u finalu Svjetskog prvenstva.

Za razliku od Sandre, Sare i Blanke, kojima se nije svidjela ideja vojničke obuke kao uvjeta za mjesečnu plaću od 4000 kuna, tri tekvondašice, dvije veslačice i jedna džudašica su to objeručke prihvatile. Štoviše, neke od njih su čak i oduševljene vojničkim iskustvom. Primjerice, svjetska mlađeseniorska veslačka prvakinja Ivana Jurković:

– Meni je tih 14 dana obuke bilo prelijepo iskustvo i sada znam što ću raditi kada se prestanem baviti veslanjem. To je toliko dobro da bih ponovila. Da sam ostala i osam tjedana, da mi sportaši nismo imali pravo na skraćenu obuku, ne bih se protivila. Moja sestra blizanka Josipa nije to tako doživjela i ona mi je kazala da je njoj jednom bilo dovoljno.

Ivana bi ostala u vojsci

Slično je reagirala i brončana tekvondašica s posljednjeg Svjetskog prvenstva Doris Pole:

– Bilo je to prelijepo iskustvo, dva tjedna napornog rada i dobre zabave. Prolazili smo poligone, rastavljali i sastavljali puške, gađali... Upoznala sam puno dobrih i dragih ljudi iz različitih sportova. Svi smo prije večere nastojali trenirati svoje sportove a jedan smo trening održali i zajedno.

Obje te vrhunske sportašice pitali smo kako im je bilo prvi put pucati iz puške.

– Ugodno sam se iznenadila jer mi puška nije drmala rame. Čak sam imala i jednu sridu, a jedna djevojka imala ih je čak četiri – rekla je Doris.

– Meni je bilo odlično. Kada sam uzela pušku, nisam imala ni jedan otkucaj srca više – pohvalila se Ivana Jurković.

Za razliku od sestara Jurković, braća Lončarić nisu bili zajedno na obuci. Osnovnim vojničkim vještinama najprije je obučen Anton a potom je u Požegu stigao Patrik koji nam je kazao:

- Možda je i dobro što smo se brat i ja u ovom slučaju razdvojili jer smo stalno zajedno u čamcu i izvan njega. Inače, zanimljiva mi je sva ta vojnička stega kroz koju se razvija i zajedništvo. Što se pak tiče rukovanja oružjem u pamćenju su mi ostala urezana četiri zlatna pravila. Oružje se uvijek tretira kao da je puno. Ne upiri pušku u ono što ne želiš pucati. Nikad ne drži prst na okidaču ako ne misliš pucati. Razmisli što je meta i što je oko nje. 


Kako nam je rekao Neven Šavora 50 je kvota na koju će HOO imati pravo do Olimpijskih igara u Parizu 2024.


- Ako gledamo olimpijske cikluse, uoči Londona 2012. imali smo 18 sportaša vojnika a iz tog naraštaja i danas su neki prisutni. Recimo braća Sinković ili pak Šime Fantela kojem se naknadno priključio njegov brat Mihovil. 

>> 31. obljetnica Tigrova:


Svi oni koji se smatraju ugovornim pričuvnicima primat će mjesečno 4000 kuna što je za sportaše iz takozvanih malih, nekomercijalnih, sportova velilka stvar. 


- S našom sportskom stipendijom bit će to prosječna hrvatska plaća što će nas učiniti neovisnijima. U sportu poput veslanja mi sve što radimo činimo to iz ljubavi, a ovo je dobra motivacija. Super je da nas vojska i država podržavaju - kazala je Ivana Jurković na koju se nadovezala Doris Pole:


- Nekome je ovih 4000 kuna više i od stipendije nego što ima od svog grada i HOO-a. Na ovaj način mi svojim sportskim rezultatima promoviramo vojsku, a vojska kroz nas promovira sport. Ova financijska potpora znači da se možemo više posvetiti sportu. 


Spomenute cure ispričale su nam ponešto i iz vojničke svakodnevnice. Počevši s načinom buđenja.


- Ako je požarni ženska osoba ona je mogla uletjeti u žensku sobu, a ko je pak muško, onda ne može ući dok  mi ne kažemo da može ući. Oni upale svjetlo u šest, a već u 6 i 25 morali smo biti postrojeni. U 8 i 15 je bio pozdrav zastavi, a prije toga provjera da li ti je oprema uredna, ako ne moraš to korigirati - ispričala nam je Ivana Jurković.


- Morali smo spremati krevete na poseban način, imati posložene ormare i to je bila najveća muka, kako da sve košulje i odore budu pod waservagom. Onim ročnicima, a nama discipliniranim sportašima se to nije događalo, koji ne bi dobro namjestili krevete i ormare, časnici bi sve izvrnuli pa bi morali slagati ponovo - dodala je Doris Pole.


Inače, formalno zapošljavanje u državnim službama kao što su vojska, policija, carina, porezna uprava, rendžeri, vatrogasci... praksa je u mnogim zemljama pa tako i u susjednoj Sloveniji koja, po Šavorinu kazivanju, ima 129 tako zbrinutih sportaša. Slovačka ih ima oko 200, Njemačka preko 800 a Italija nekoliko stotina pa je i slavni skijaš Alberto Tomba znao paradirati u uniformi "carabiniera". Na taj način svoje sportaše iz takozvanih malih sportova potiču i Kanada, Austrija, nordijske zemlje i Rusija koja njeguje tu tradiciju još iz sovjetskih dana.  

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.