"Od premija smo mogli kupiti fiću ili stan od 20 kvadrata"

S dvije gostujuće pobjede već su trebali biti prvi. Ne smiješ kod kuće gubiti. Ali, slažem se sa Šiljom i Čerom – uspjet ćemo u četvrtak!

Dinamo će glatko dobiti Timisoaru. Nekako vjerujem i u Ajax. Dečki su igrama zaslužili europsko proljeće, ono će danas i stići

Teško je kada ne ovisiš sam o sebi, jako teško. No, Ajax je bolji od Anderlechta i to mi daje nadu da će naši dečki uspjeti ostvariti san generacija.

"Znaš kaj, sam da ovi naši dečeci prezime u Europi, pa da nas iz '67. napokon ostave na miru! – duhovito je izustio Stjepan Lamza za nedavnog druženja Dinamovih heroja koji su šezdesetih godina drmali Europom, prepričao nam je Krasnodar Rora.

Ispred Čarlija mraz se uhvatio na brkove Marijana Čerčeka (61 godina), a to malo, vražje krilo zajedno sa šibenskim Apolonom Krasnodarom Rorom (64) te britkim i inteligentnim Filipom Šiljom Blaškovićem (64) pričalo je priču o zlatnom Dinamu. Rora je govoreći o treneru Branku Zebecu zapravo otkrio svu istinu od jednoj velikoj momčadi.

– Pitali su njemački novinari gospona Branka koja je najveća momčad koju je trenirao (a vodio je Bayern s Beckenbauerom, G. Müllerom i U. Hoenessom, HSV, Stuttgart, Borussiju D., Eintracht...). Branko je rekao – Dinamo iz 1967.!

Branko Zebec bio je poznat po tome što je bio strog, beskompromisan. On je stvorio heroje iz 1967., no nakon Lamzina pada s balkona Vile Rebar napustio je Dinamo, a Ivica Horvat pokupio je vrhnje.

– Nema dvojbe da je Zebec bio najveći. Nikad Dinamo nije imao boljeg trenera. Imao je jasnu filozofiju: ako imamo loptu, ne možemo primiti, a možemo postići gol! I toga smo se jako dobro pridržavali – pričao je Rora.

Barcelona, Juventus, Eintracht, Fiorentina, Benfica i Leeds bili su eurovelikani. Koji su drhtali pred modrima. No, do naslova prvaka Jugoslavije nije se moglo.

– Kada su nam jedne sezone sudili strani suci, glatko smo srušili Zvezdu, Partizan, Hajduk. Da, nismo bili prvaci, ali bili smo onak fini, gospodski klub. Jednom smo u zadnjem kolu igrali sa Sarajevom, trebala nam je pobjeda za naslov, igrali smo 0:0. Igrači Sarajeva poslije su rekli kak su uvijek cijenili Dinamo, jer da je bilo obratno, oni bi nas u Sarajevu istukli, a suci prevarili – prisjećao se Rora.

Danas je Dinamo daleko od gospodskog kluba, njegovi se navijači tuku, čelnici viču i psuju. A legendi nema ni blizu kluba.

– Nećemo o ružnim stvarima – dometnuo je Blašković.

Sva trojica onako zaneseno vole Dinamo. U kojem su igrali za novac, ali prije svega iz ljubavi. I danas nemaju mirne snove. Rora je kao profesionalac nešto zaradio u Francuskoj.

– Šteta što nisam imao dobrog savjetnika pa kupio dva-tri stana u Zagrebu ili zemlju na moru. Danas bi mi bilo lakše.

– Za pobjedu protiv Leedsa dobili smo milijun dinara, za što se mogao kupiti jedan automobil fićo, koji je stajao 970 tisuća, ili 20 kvadrata stana – prisjeća se Blašković.

Čerček, koji radi u Janafu kao komercijalist, dodaje:

– U nogometu su samo rijetki iz naše generacije nešto zaradili, pa otvorili kafić ili tako nešto. Imam još pet godina do mirovine, dižem se u 6.30. Ali, nikad svoju karijeru, svoje vrijeme i svoj Dinamo ne bih mijenjao za ovaj danas. Sve je tada imalo dušu.

Upala mišića samo kod selidbe
Filip Blašković, jedan od stupova obrane, visok i jak, upalu mišića dobio je samo jednom u karijeri.

– Kada sam pomagao Rori pri selidbi! Nije bilo dizala, a stvari je trebalo nositi na vrh zgrade – smijao je Blašković.

Igrači su se međusobno družili, slavili rođendane svoje djece, sa Zebecom često zaružili u Vili Rebar. Sve to uglavnom uz pjesme Ive Robića. On je bio i za mnoge ostao nenadmašan.

A Dinamo je u tim zlatnim godinama uglavnom imao rasprodan stadion.

– Kada bi 25.000 gledatelja došlo vidjeti Čelik ili Slobodu, mi smo se pitali što se događa. Bili smo nesretni – sjeća se Rora.