Momir Petković

Priča olimpijskog pobjednika iz Subotice: Od vozača kamiona do trenera američkih hrvača

Foto: VL
Priča olimpijskog pobjednika iz Subotice: Od vozača kamiona do trenera američkih hrvača
26.03.2017.
u 23:32
Na Igrama u Los Angelesu 1984. htio sam se oprostiti s medaljom, a onda sam, ne znam niti sam kako, izgubio borbu za broncu i to od Rumunja kojeg sam prije toga sedam puta pobijedio...
Pogledaj originalni članak

Otkako je čuo da se u Zagrebu održava Grand Prix turnir, negdašnji olimpijski pobjednik Momir Petković (63) ne propušta priliku doći u glavni hrvatski grad. No ne dolazi iz rodne Subotice, nego iz Colorado Springsa gdje živi i radi kao hrvački trener u Američkom olimpijskom centru.

– Ja sam iz ovih krajeva i volim kada imam priliku obići stare prijatelje. Nakon turnira obično odem i do moje Subotice gdje imam još jedino ujaka kojemu je 90 godina.

A kao član tog kluba, Momir je davne 1976. postao olimpijski pobjednik, na Igrama u Montrealu.

– Tada sam bio prilično mlad, imao sam 23 godine, i kao da nisam bio svjestan razmjera toga postignuća pa sam se u tome i malo izgubio. A da je netko bio pored mene da me cimne, ja bih još dosta toga postigao, puno više od ona tri srebra na svjetskim prvenstvima.

U jednom razgovoru za Večernji list ovako je opisao kraj svoje karijere:

– Kako na Olimpijskim igrama u Moskvi nisam bio iz nekih političkih razloga, četiri godine poslije na Igrama u Los Angelesu 1984. htio sam se oprostiti s medaljom, a onda sam, ne znam niti sam kako, izgubio borbu za broncu i to od Rumunja kojeg sam prije toga sedam puta pobijedio.

A kako je pobijedio početni strah od borbi na strunjači, ovako je opisao:

– Bilo je to negdje 1960. kada me moj ujak Stevan Gijon jedno nedjeljno jutro samo uhvatio za ruku i rekao idemo. Došao sam s njim na neko mjesto gdje je bilo puno klinaca i svi su se vagali. Izmjeriše oni i mene, dadoše mi broj i rekoše da čekam na red. Gledao sam klince kako se hrvaju, a da nisam imao pojma što rade. Odjednom mi je netko rekao da se spremim jer će uskoro moj red, a ja sam se jednu borbu prije potpuno oduzeo i sakrio ispod sudačkog stola, ispod jednog dugačkog bijelog stolnjaka. Nakon što su me izvukli i odveli na strunjaču, za svega nekoliko sekundi me neki klinac bacio i ja sam izgubio.

Premda ustrašen i potišten, Momir se nije tek tako predao.

– Sljedeće jutro, kada sam se probudio, razmišljao sam o tome što mi se dogodilo. Bio sam siguran da nisam takav, da sam mnogo bolji jer mi na ulici nikad nije bio problem potući se vršnjacima. No, ovo je bilo nešto nepoznato pa sam pitao ujaka kada je prvi trening.

Na sličan način postupio je i u teškim trenucima, nakon odlaska u SAD. A otići preko Atlantika tada nije bilo jednostavno.

– Kada sam završio karijeru, neki gradski političari obećali su mi da će mi dati neki lokal da pokrenem vlastiti biznis, no sva ta obećanja su se izjalovila i ja sam odlučio otići. No, život u Americi nije lagan. Svatko se brine za sebe, tempo je žestok i nema stajanja. Radio sam po nekoliko poslova, bez odmora i često sam se noću pitao što mi je sve to trebalo u životu. No, ta moja energija spremna da prihvaća izazove opet je proradila i ja sam se odlučio prilagoditi.

U početku vozač kamiona koji prevozi namještaj, a na koncu glavni trener američke hrvačke reprezentacije. Doduše, sada to više nije ali po svojoj volji.

– Sada sam drugi trener reprezentacije i trener u Američkom olimpijskom centru u Colorado Springsu. Da budem prvi trener za mene više nije prihvatljivo.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

AN
Andreeejjj
21:22 27.03.2017.

Brawooo LEGENDA!