Svi koji se drznemo napisati nešto što ne potvrđuje teze Dinamova izvršnog predsjednika Zdravka Mamića, plaćenici smo, prodane duše, spodobe i mrzitelji kluba. Neki, saznali smo jučer, imaju i deformacije na mozgu...
Osvrćući se na nedavno objavljene tekstove u Večernjem listu kojih sam potpisnica, Mamić je zaključio da radim protiv kluba, ne prezajući pritom prozvati me da sam ponešto i izmislila.
Kao krunski dokaz toj svojoj tvrdnji, u obraćanju naciji isukao je iz rukava, u Goebbelsovoj maniri, dio prepiske s mog profila na Facebooku koju su iskopali njegovi pobočnici, a koja bi, kao, trebala dokazati da sam tekst pod naslovom “Zašto smo sumnjivi svi koji volimo Dinamo?” izmislila i napisala, valjda, iz svoje dnevne sobe.
Nažalost, njegovi “kopači” nisu zagrebli dovoljno duboko. Da su to učinili, vidjeli bi da su me na tri utakmice, prije ove sa Slavenom Belupom, zaštitari izuvali. Tri puta! Pred šestogodišnjim sinom. Tek četvrti put sam to i napisala. A, nažalost, sve napisano u tom tekstu je istina, potvrdit će to svaki gledatelj koji je posljednjih par kola išao bodriti Dinamo.
Vjerujem da se gospodinu Mamiću čini nevjerojatnim da se na ulasku na tribinu prolazi takvu torturu, ali, nažalost, mi smrtnici ne šećemo stadionom, da se poslužim njegovom retorikom, “kao baja”. A što se tiče Facebooka, za dečke iz Maksimirske 128 mali savjet – pratite radije svoje igrače. Neke njihove prepiske danima bi dizale medijsku prašinu...
lakše je prijeći afganistansko-pakistansku granicu nego ući na Maksimir