Četvrtfinalna borba Prvenstva Europe protiv kasnije finalistice Francuskinje Wiet Henin, za 24-godišnju Marinu Sumić bila je posljednji nastup na velikim natjecanjima. Ova trofejna hrvatska tekvondašica - vlasnica dva europska i jednog svjetskog srebra - tako je odlučila još i prije teške ozljede koju je doživjela u ožujku.
- Meni je tada prednji križni ligament skroz puknuo, a lateralni i kolateralni djelomično, no oni su za tri tjedna zacijelili.
Premda je postojala opasnost da joj na natjecanju "izleti" koljeno i da si dodatno zakomplicira stanje, ona je ipak odlučila nastupiti u Montreuxu.
- Kada sam se ozlijedila mislila sam da nemam nikakvih izgleda da karijeru završim nastupom na Prvenstvu Europe, no s obzirom na dosadašnje rezultate Savez i glavni trener poklonili su mi nastup na EP-u. Htjeli su mi omogućiti karijeru kako sam zamišljala, na natjecanju, a ne kod kuće.
Prvotno je u sportsku mirovinu planirala otići s još jednom kolajnom, no sportska sreća joj je okrenula leđa.
- Još i prije ovog prvenstva ja sam si rekla da mi je ovo posljednje natjecanje, no tada sam maštala o zlatu. Jer, sve ove cure koje su tu na natjecanju sam pobjeđivala, a i na prethodnom sam Prvenstvu Europe izgubila finale u posljednjim sekundama. Nažalost, ne ide uvijek sve po planu pa se dogodila ozljeda i sretna sam što sam i tako mogla nastupiti. Nisam se bojala da će mi koljeno iskočiti jer to se s ovakvom ozljedom može dogoditi i u svakodnevnom životu, a i liječnici su mi dozvolili da nastupam s ortozom što mi je davalo određenu psihološku sigurnost. Nažalost, to mi protiv odlične Fracuskinje, protiv kojeg bih mogla izgubit i sasvim zdrava, nije bilo dovoljno. Uostalom, priznala mi je njena trenerica da je skužila da sam ozlijeđena, da me muči lijeva noga, pa je po tome složila taktiku.
Pitanje svih pitanja jest zašto vrhunska sportašica tako mlada napušta ovaj sport. U istim godinama kao i Janica Kostelić, ali očito ne i s istim razlogom. Ne radi ozljeda, nego, čini nam se, radi loše posloženog sustava sporta u Hrvatskoj u cjelini.
- Moj jedini cilj je bio otići na Olimpijske igre, jer sam u svim uzrastima osvajala svjetske i europske medalje. No, kada sam shvatila da u tome nisam uspjela, odlučila sam trenirati još do Rija da mogu sparirati sa sestrama Zaninović koje će nastupiti u Riju. Dakle, već i prije ozljede ja sam odlučila završiti karijeru jer je te-kvon-do postao užasno naporan sport. Puno je putovanja i izbivanja, puno trošenja organizma i psihički i fizički, zahtijeva totalni profesionalizam, a ništa ne dobijate.
I još nešto teško ide uz karijeru vrhunske tekvondašice.
- Ne možeš imati privatan život, a lutrija je hoćeš li završiti fakultet ili ne. Stvarno nas tjeraju da se zarana odlučimo što ćemo izabrati. Meni je tako bilo posljednje četiri godine i ja sam istrošena. U programu sam reprezentacije od 2005. godine i teško se održati na vrhu uz redovan studij. Dolaze mlađi, više grizu, više mogu... Ja sam sa 19 godina bila druga na svijetu i od tada svi protiv mene grizu, a onda više niste bezbrižni.
S obzirom da je svo to vrijeme bila dobri duh reprezentacije, u Hrvatskom te-kvon-do savezu ju žele zadržati uz reprezentaciju na bilo koji način.
- Ja ću ostati uz te-kvon-do, ali ne ovako intezivno jer taj je intezitet i bio jedan od razloga zašto prestajem trenirati. Želim se sada maksimalno posvetiti fakultetu, studiju stomatologije. Imam još dvije godine i to želim što prije završiti i malo se više uhodati u posao. I u stomatologiji među najboljima kao i u sportu.
A u toj priči ne mora strahovati o zapošljavanju jer njen otac Stipe ima jednu od boljih zubarskih ordinacija u gradu. Štoviše, već mu pomalo i pomaže.
- Radit ću sve više s tatom, a i želim malo osjetiti studentski život.
Je li ju otac projicirao kao svoju nasljednicu u ordinaciji?
- Ja sam roditelje iznenadila s odlukom da studiram stomatologiju. Oni su mislili da ću studirati ekonomiju, jer to lakše ide uz sport, no ja sam baš u tom razdoblju bila razočarana u sport pa sam se zainatila. I hvala Bogu, ide zasad sve dobro.
Kakva je Marina bila sportašica i koliko voli te-kvon-do ilustrirat će vam i ovaj priča. Naime, na prethodnom Prvenstvu Europe u Azerbajdžanu svoje je odradila u četvrtak (srebro), u petak je otputovala u Zagreb, u subotu ujutro je imala kolokvij kojeg nije smjela propustiti i već se isti dan zaputila prema Bakuu, a da nije morala. No, ona je htjela biti uz kolege i navijati za one koji nastupaju barem posljednji dan Prvenstva.
- Mislim da sam trenutno jedina od hrvatskih tekvondaša koja ima medalje u svim uzrastima, kadetske, juniorske i seniorske, no voljela bih da ni se netko što prije pridruži.
Marina, sretno u zubarskoj ordinaciji i kapa do poda za sve učinjeno u te-kvon-dou.