Spušten je zastor na Olimpijske igre koje, zbog COVID pošasti, umalo nisu održane. Srećom za sportaše koji su spartančili pet godina za svoj olimpijski nastup (nekima prvi, nekima posljednji, nekima jedini), tokijske Igre ipak su održane zahvaljujući upornosti čelnika MOO-a, ali i upornosti japanske vlade.
Istina, bile su to sterilne igre, bez publike, bez slobode kretanja, s puno restrikcija, no ipak su održane. Ne u prijestupnoj godini, onoj s 29 dana u veljači, već godinu dana poslije.
Uostalom, po suzama Damira Martina, brončanog veslača, vidjeli ste koliko znači njihovo osvajanje. A po suzama Ivana Kvesića, svjetskog prvaka u karateu, svjedočili ste koliko je značilo ne dosegnuti olimpijsku slavu. A tugaljivo su se osjećali i naši vaterpolisti koje su u Tokio, čak i od neki veliki svjetski mediji, ispratili kao kandidate za medalju, a vraćaju se s petim mjestom koje ni oni sami neće htjeti pamtiti.
Čekamo uzlet košarkaša
Kapetan vaterpolske reprezentacije Andro Bušlje ponosno je zavijorio hrvatsku zastavu na svečanoj ceremoniji zatvaranja Olimpijskih igara u Tokijom. Nažalost, Bušlje i njegovi kolege nisu imali priliku gledati podizanje hrvatske trobojnice tijekom proglašenja medaljaša u vaterpolskom olimpijskom turniru.
A ta nas činjenica dovodi do pitanja što se to događa s Hrvatskom u ekipnim sportovima. Vaterpolisti su se jedva plasirali i završili kao peti, rukometaši su podbacili u kvalifikacijama, u kojima košarkaši nisu iskoristili prednost domaćeg terena. Za brončane europske rukometašice je šteta što Prvenstvo Europe nije bilo ujedno i kvalifikacijsko, kao nekad, no tek će ovogodišnji SP dati pravu sliku o njihovoj konkurentnosti.
Na ovogodišnjoj burzi olimpijskih medalja, s osvojenih osam medalja, Hrvatska je završila na 26. mjestu, što je istovrstan plasman kao i na londonskim igrama kada smo imali šest medalja (tri zlata). A to je devet mjesta slabije u odnosu na rekordni Rio kada smo s pet zlata, tri srebra i dvije bronce bili 17. i tako zadivili sportski svijet.
– Ovih osam medalja bolje je no što sam u ovakvim okolnostima očekivao, a ja sam prije Igara govorio da bih bio zadovoljan s pet-šest medalja. Ako smo mi 26. u poretku zemalja, onda to znači da je 180 zemalja slabije od Hrvatske. Ako time nismo zadovoljni, onda ne znam čime ćemo biti – kazao nam je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša.
S obzirom na odgodu tokijskih Igara, one pariške su već za tri godine pa se pitamo tko će od naših sportaša i tada biti konkurentan. Krenimo od osvajača tokijskih zlata. U najboljim godinama bit će Matea Jelić (26) i trebala bi biti itekako konkurentna, baš kao i još pokoji tekvondaš (Kanaet, Šapina), a možda i neko novo (žensko) ime iz splitske tvornice šampiona.
Veslačka braća Valent i Martin Sinković imat će 36, odnosno 35 godina što, s obzirom na njihovu posvećenost sportu, ne bi trebao biti problem, a može li se na toj razini održati i Damir Martin, to ostaje vidjeti. Godine bi mogle biti problem i osvajačima medalja u igri parova jer Dodig će 2024. imati 39 godina, a Čilić i Mektić po 35. No, treba reći da bi tada Borna Ćorić i Donna Vekić mogli biti konkurentniji, no što su danas, a možda se u seniorima pojavi i netko od obećavajućeg pomlatka.
Nakupljenim godinama, u kontekstu vrhunskog sporta, opterećen bit će i Tonči Stipanović (38), no on barem ima nasljednika u 29-godišnjem Filipu Jurišiću. Kad smo već kod jedriličara, bratski tandem Fantela bit će za tri godine uigraniji i puno toga ovisit će o tome kako će Šime podnositi svojih 38.
S druge strane, u Parizu bi gimnastičar Tin Srbić trebao biti u najmoćnijim godinama (27), a možda mu se priključi i mladi Aurel Benović, koji će tada imati 24.
Dobru prognozu za 2024. ima i Sandra Perković, koja će tada imati 34 godine, što za dvostruku olimpijsku pobjednicu, bude li posve usredotočena na sport, ne bi trebao biti problem.
Ako uspješno riješe smjenu naraštaja, konkurentni bi trebali biti i vaterpolisti, bez kapetana Andre Bušlje (imat će 38) i naturaliziranog Katalonca Xavija Garcije. Isto se očekuje i od rukometa, u nadi da im se i treći put neće dogoditi da se ne uspiju plasirati. Ne odu li u Pariz, košarkašima bi to bilo peti put da gledaju Olimpijske igre iz dnevnog boravka.
Na začelju smo po ulaganju
Među onima koji će imati što reći u Parizu zacijelo su i oni koji su na ovim igrama ostali na korak do medalje kao što su petoplasirani ovdje – džudašica Barbara Matić, hrvač Ivan Huklek, strijelac Petar Gorša – odnosno šestoplasirani strijelac Miran Maričić, a za mirovinu tada još neće biti ni bivši olimpijski pobjednici u trapu Cernogoraz i J. Glasnović.
Ono što nas jako zanima jest hoće li se svjetski juniorski plivački rekorder Franko Grgić izvući iz kliješta zdravstvenih problema, a očekuje se da će se po olimpijskim sportovima pojaviti i neki novi asovi. Dakako, tu valja računati i da se netko od netko spomenutih uopće neće plasirati.
Uz činjenicu da smo, među zemljama Europske unije, i nadalje na začelju po ulaganju u sport, naša je bojazan da je Rio s onih 10 medalja bio vrhunac krivulje uspješnosti hrvatskih olimpijaca i da nam slijedi silazna stranica te krivulje.
Hipehooooo... hipiehooooo... Nema nas svijet!