Početkom 90-ih, kad je Otto Barić s tada anonimnim Salzburgom malo ispremiješao nogometnu kartu Europe stavši mnogima "na žulj" u Ligi prvaka, krenula je i ugostiteljska pustolovina Željka Radića u Beču. Otvorio je u najužem središtu austrijske metropole konobu Kornat s okusima i gastronomskim užicima Dalmacije.
A budući da Salzburg nije mogao domaće utakmice igrati na starom stadionu u svom gradu (tada još nije bilo Red Bulla kao sponzora!), igrao je protiv Milana, Ajaxa, AEK-a (Liga prvaka), pa Intera (finale Kupa Uefe) na Prateru u Beču! Vrijeme do tih velikih utakmica Otto Barić je sa svojim suradnicima Marinkom Koljaninom, Slavekom Kovačićem i nekoliko austrijskih i zagrebačkih novinara kratio baš kod Željka Radića. U konobi se znalo zasvirati i zapjevati do sitnih sati, a nikad nećemo zaboraviti noć uoči dvoboja Salzburga i Milana u skupini Lige prvaka u sezoni 1994./1995.
"Herr Otto" je bio u neviđenoj formi, otkucavala su dva sata ujutro, ispio je čašu vina i sjajno otpjevao popevku "Ak' sem ti srčeko ranil"! Potom je došao do novinara i rekao:
– Poglejte me, veselim se, sutra je velika utakmica! Popevam, pijem dobro vino i družim se s vama, opušten sam. A onaj "magarac" Capello također ne spava, ali ne veseli se, nije sretan, boji se Salzburga! I nekaj crta, razbija glavu smišljajući kak' bu me "zajebal"! A ja bum na kraju "zajebal" njega – uveseljavao nas je jedan od najboljih hrvatskih trenera.
Skoro da ga je i "zajebal"! Ipak, kvaliteta je presudila – Massaro je zabio za 1:0, imao je Jurčević šansu, dobro su za Salzburg odigrali Mladenović i Kocijan, a Barić je sa svojim dečkima, unatoč minimalnom porazu, ispraćen pljeskom s tribina Pratera.
Danas više nema trenera romantičara poput Barića, a ni Kornat više nije konoba, nego ekskluzivni restoran, jedan od najboljih ribljih restorana u Beču prema ocjenama gastronomskih stručnjaka. Radić je otvorio i tapas-bar Merlo te istoimenu pizzeriju-slastičarnu. U četvrt stoljeća gosti su mu bili mnogi poznati sportaši, političari, estradne zvijezde, uspješni poduzetnici...
– Ako nisi bio u Kornatu, nisi ni bio u Beču – slogan je brojnih Hrvata koji su posjetili "Dalmaciju u srcu Beča"!
A danas je stalni gost Kornata Ognjen Vukojević (31), bivši reprezentativac, koji je ovoga ljeta potpisao dvogodišnji ugovor s bečkom Austrijom. Iako je imao i izdašnijih ponuda iz Turske i Rusije.
– Zagrebački je Dinamo moja ljubav i dao mi je afirmaciju, a kijevski mi je osigurao egzistenciju. Nisam želio tražiti kruha preko pogače, privilegij je živjeti i igrati u Beču. Došao sam u gospodski klub, igram u gospodskoj ligi i mogu reći da sam sretan čovjek – kaže Vukojević, koji je odmah pridobio simpatije navijača. Odigrao je svih pet prvenstvenih utakmica, na prvoj je proglašen najboljim igračem, na dvije je bio među najboljima, u sivilo se utopio tek u gradskom derbiju s Rapidom, koji je Austria izgubilasa 2:5...
– Vidjeli ste kakva je to utakmica bila... Sve, baš smo sve poklonili Rapidu, malo se tu upetljao i sudac i utakmica je otišla na njihovu stranu. Zamislite, naši su nas navijači pjesmom i pljeskom ispratili u svlačionicu, a izgubili smo najveću utakmicu u prvenstvu! No, prepoznali su da smo dali sve od sebe, da to nije bio naš dan i ništa nam nisu zamjerili. Nema stresa, pritiska... Uh, ne mogu ni pomisliti što bi se događalo u Zagrebu da, primjerice, Hajduk tako svlada Dinamo u Maksimiru – kaže Vukojević.
Neusporedivo jača liga
Da, to je razlika. Mi još nismo raščistili stvari ni s "ustašama i partizanima", kamoli s nekim stvarima iz bliže prošlosti. A u Austriji se razmišlja na način "sutra je novi dan". I nije slučajno po anketama šesta najpoželjnija zemlja za život u svijetu...
– Odgovara mi način razmišljanja i života u Beču. Tako sam odgojen, roditelji su me učili da sve u životu moram steći poštenim radom, to sam učinio i ponosan sam zbog toga. Nitko mi ništa ne može prigovoriti, nitko mi ništa nije poklonio. Možda i karijeru završim u Beču, ne bih imao ništa protiv toga. Iako me "škaklja" i da s kumom Eduardom odigram sezonu-dvije negdje na istoku...
A kontakt s Austrijom Vukojeviću je omogućio još jedan bivši dinamovac Vlado Kasalo, nekad sjajni srednji branič, koji je rođen 20 godina prerano. Kasalo je bio prototip modernog srednjeg braniča, no neki pogrešni koraci u karijeri spriječili su ga da napravi ono što je morao po potencijalu. I spojio je Kasalo Vukojevića sa sportskim direktorom Austrije Franzom Wohlfahrtom.
– Kod nas neprijeporno ima nadarenijih mladih igrača, ali ovdje se igra znatno brže i profesionalnije, liga je jača nego naša, više se momčadi bori za naslov. Organizacijski je u Austriji sve na neusporedivo višoj razini, novca ne nedostaje, to se vidi po infrastrukturi i svemu što prati nogomet. A najvažnija je razlika da su pobjede i porazi sastavni dio sporta, nije smak svijeta ako izgubiš, niti si genij ako pobijediš...
O odlasku iz Dinama i neslaganju s trenerom Mamićem Vukojević više ne želi govoriti, kao ni o oproštaju od reprezentacije za koju je odigrao 55 utakmica, nakon što mu Niko Kovač na SP u Brazilu nije dao ni minutu...
– Sve sam o tim temama rekao, ne želim "paliti staru vatru". Idemo dalje, ponosan sam na sve što sam dao Dinamu i reprezentaciji. I to je poglavlje za mene završeno, iako vjerujem da ću se kad-tad vratiti u Dinamo. Zahvalan sam Zdravku Mamiću, koji je uvijek bio maksimalno korektan prema meni i kad god budem mogao, odužit ću mu se za njegov korektan i prijateljski odnos. Znam da sad baš i nije "u modi" lijepo govoriti o Mamiću, ali moj je odnos s njim fantastičan i vjerujem da će takav ostati – rekao je Vukojević, naglasivši:
– Najsretniji bih bio da okosnicu Dinama u Ligi prvaka čine naši mladi dečki, Pjaca, Rog, Ćorić, Benković... Najjači Dinamo u posljednjih 15 godina bio je onaj 2006., kad sam igrao s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom... Ta se priča treba ponoviti i onda bi se valjda i publika vratila u Maksimir. Nisam protiv stranaca, ali svaki stranac koji dođe mora biti osjetno bolji od domaćeg igrača. Znam kako je to, 2008. sam otišao u Kijev i na svakoj sam utakmici morao biti bolji od ukrajinskog suigrača! Tako mora biti i u Dinamu...
Euro 2012. bio je zenit...
Što Hrvatska može napraviti na Euru sljedeće godine?
– Najvažnije će biti proći skupinu, to je osnovni cilj. A onda što bude. Mnogo će toga ovisiti o Luki Modriću, on će biti naš ključni igrač u Francuskoj. A u malom hajdukovcu Nikoli Vlašiću vidim svog nasljednika na poziciji zadnjeg veznog, nevjerojatno je moćan igrač! Vlašić, Pjaca i Rog trebali bi biti osvježenja u našoj nacionalnoj vrsti na Euru – kaže Vukojević, istaknuvši Eduarda, Ševčenka, Modrića i Mandžukića kao najbolje suigrače u karijeri, uz dodatak:
– Veliki i dobri Joe Šimunić svakako je najbolji obrambeni igrač s kojim sam igrao!
Najdraži trenuci karijere Ogiju su bili trofeji s dva Dinama i uspjesi s reprezentacijom. A najveće razočaranje?
– Morali smo napraviti više na Euru 2012. u Poljskoj! Držali smo "u šahu" budućeg prvaka Španjolsku više od sat vremena, na kraju smo bili grubo oštećeni. Bio je to zenit generacije...
Planovi nakon igračke karijere?
– Već sad imam dvije sjajne ponude. Zdravko Mamić mi je rekao da su mi Dinamova vrata uvijek otvorena, a i predsjednik kijevskog Dinama, Igor Surkis, ponudio mi je da nakon prestanka igranja budem njihov skaut za naše područje – kaže Vukojević.
>>'Ukrajina će biti najteži suparnik, zbog rata su motivirani igrati u Rusiji'