Olić obranio ''Pobjednika'': Trofej je došao u moj Davor

U 18. stoljeću ovdje je rođen veliki hrvatski pjesnik Antun Matija Reljković i do pojave Ivice Olića bio je najpoznatiji Davoranin. Reljković ima bistu u središtu Davora, kad će je dobiti Ivica Olić?

– Polako, ima za bistu vremena, još je, nadam se, preda mnom mnogo lijepih nogometnih dana – rekao je Olić, koji je nakon nekoliko godina uspio spojiti gotovo cijeli tjedan sa suprugom Natali, sinovima Antonijem i Lukom te kćeri Larom, došao je u Davor k roditeljima Ivanu i Ani, bratu Marinu i sestri Dubravki.

Iskoristili smo priliku i Ivici u Davoru dodijelili Večernjakov trofej za najboljeg nogometaša godine. Brat Marin napravio je pravu feštu, tamburaši su dizali raspoloženje u restoranu na stadionu NK Posavca gdje je napravio prve nogometne korake.

– Drugi put zaredom, nije to mala stvar! Lijepo je kad primi nagradu u Münchenu, ali doma, u svom Davoru, to je nešto posebno, to se mora dostojno obilježiti – govorio je Marin, a otac Ivan nije krio ponos:

– Sretan sam i ponosim se. Ivica je sve ostvario upornošću i radom. Obitelj ga je podržavala, ali za sve je ipak on najzaslužniji. A najviše se veselim što se Ivica nije nimalo karakterno promijenio ni kad je dodirnuo vrh. Ostao je skroman – kaže ponosni tata.

Ivica se u München vraća već u petak.

– Obećao sam sinu Luki da ću ga voditi na derbi Bayern - HSV! Navijač je HSV-a, ne želi propustiti tu utakmicu – rekao je Ivica ne propustivši priliku da sa sinovima odigra dvije-tri lopte na travnjaku svog djetinjstva.

– Pazim na koljeno, odlično se oporavljam i vjerujem da ću početak ljetnih priprema dočekati spreman – rekao je Ivica ne krijući emocije:

– Ovo je ipak fora, ovdje je sve počelo, ovi su ljudi igrali svaku utakmicu Lige prvaka sa mnom! Stoga je i ovaj događaj za mene poseban. S klincima sam obišao terene na kojima je sve počelo i shvatio sam kako godine lete! Sebe sam vidio u svojim klincima, emocije su me preplavile...

Što vam iz djetinjstva prvo padne na pamet?

– Lopta, Sava, dječje ludorije... U Savi smo se kupali, plivali smo na drugu stranu, sad je ondje Republika Srpska! Preko puta Davora je mjesto Srbac, kao što je Davor etnički čisto hrvatsko, tako je Srbac etnički čisto srpsko mjesto. Ali, nikad nije bilo incidenata – kaže Olić i naglašava:

– Do rata, Davor je bio mjesto lađara! Gotovo svaka kuća imala je lađara, i moj je otac bio lađar. Stoga je kod nasipa i postavljeno sidro – rekao je Olić. A tamburaši su odradili i "treću smjenu".

Davno ste otišli iz Davora, ali volite dolaziti doma?

- Kako ne! Volim i djeci pokazati gdje su tatini korijeni, prisjetiti se svog djetinjstva. Tu je još kuća u kojoj sam rođen, sad je, istina, malo obnovljena i proširena. Prije nekoliko godina rekao sam starom da je proda, gotovo se naljutio na mene, odbrusio mi je: “To ne diraj, ti prodaj svoje! Ha-ha... Volim doći u Davor, ali ne bih više mogao živjeti u tako malome mjestu, grad mi je ušao pod kožu. Za razliku od mog brata Marina kojem je nakon tjedan dana dosta i Münchena, i Zagreba... - kaže Olić.

Dugačak je Olićev oporavak, usput ni Bayern ove sezone ne igra kako treba. Kako je sve to Ivica proživljavao?

– Bilo mi je jako teško. Bile su to praktički dvije paralelne utakmice, jedna Bayernova, jedna moja! Kad sam, nakon operacije, iznova učio penjati se stubama, bila mi je to bundesligaška utakmica. A kad sam počeo voziti bicikl i lagano pravocrtno trčati, to je za mene, u tom oporavku, bila utakmica Lige prvaka. Sad je sve dobro, nadam se da se ništa neće zakomplicirati – zaključio je Olić.