O kako bi bilo lako opet utonuti u priču o prokletstvu da je rumunjska tročinka u najboljoj maniri Ionescova teatra apsurda prije neku večer završila obrnuto. Da je Dinamov prvi europski izlet poslije Bjeličine ere završio posrnućem u Cluju protiv momčadi čiji vezni nije prošao u Rijeci, a nepoznati Istrijan u napadu bio je otkriće čak i za dio javnosti koji pomno prati naše igrače po skrivenim euromeridijanima... U jednom od rijetkih intervjua Gabriel Debeljuh otkrio je da navija za – Hajduk! To bi tek bio prst sudbine, da je presudio.
Posljednji europski nastup prije Bjelice bio je onaj grozomorni posrtaj u Albaniji, protiv kluba koji je Uefa ubrzo nakon toga najurila iz Europe na deset godina. Iako se na trenutke činilo da se sve vraća na staro, čak i takav, za kikseve oran Dinamo, bio je bolji nego tadašnji Cvitanovićev.
Valjda je svjestan Zoran Mamić da je u Cluj-Napoci već na prvome pitanju ispucao sva tri džokera za ovu sezonu – pola-pola s jedanaestercima, džoker publiku jer bi sve to s njom na onom tijesnom stadionu bilo teže izvesti, a džoker “zovi” ionako je stalno aktiviran. Za to hoće li Dinamo osvojiti još jedan naslov mare samo najveći fanatici, ali za europske izazove i dalje se ide na Kamenita vrata pa će do sljedeće runde valjda i Petković biti onaj stari, a stignu se i riješiti neke stvari. Recimo, otkriti tko bi mogao, možda i trajno, u obrani zamijeniti Théophile-Catherinea koji se polako pretvara u živu vatru u vlastitom šesnaestercu. Svi stignu ispraviti gafove, čak i Livaković, jedino “Teo” svoje ne. Tek što smo se ohladili od onog lakta u glavu Pjatovu, sad je hrvačkim zahvatom spustio na pod Rumunja koji bježi od gola umjesto da ga fino zagradi. Što je sljedeće? Gušenje suparnika ili poluga u šesnaestercu u stilu Minotaura!? Ne bismo bili grubi prema simpatičnom Francuzu koji je na prvu sve u Maksimiru osvojio srdačnim osmijehom, ali znate... Isto prolaze i naši igrači kad odu van, u velike klubove. I od njih se traži da budu daleko bolji od domaćih igrača, a svaka se pogreška dvostruko broji. Gdje? Pa evo baš u Francuskoj koja je bila prva destinacija Dejanu Lovrenu kad se otisnuo iz Maksimira. Mada je prošlo deset godina, još su svježa sjećanja kako su nedjeljom, gotovo u sat precizno, stizale vijesti, gotovo u slovo slične – Lovren krivac za pogodak, Lovren opet najgori, Lovrenu najslabija ocjena u L’Équipeu... Samo su rijetki išli provjeravati kako to zaista izgleda i koja to budala od trenera redovito stavlja najgoreg igrača uništavajući samog sebe!? Na kraju je ispalo da to i nije tako loše, koliko su u Lyonu ispod oka gledali cijenu za koju je doveden. Hoćete-nećete, novac je bitan svima, pa i u Dinamu kad se potpisuje novi ugovor.
Još malo o viđenom u Cluju... Nije li bizarno koliko taj nogomet trpa koroni kao nedavno Bayern Barci? Jer, hajde još što pored svih tih mjera i ograničenja igrači i dalje udruženo pljuju po terenu, valjda se zaborave u žaru borbe... Ali kad trener Petrescu nakon sporne odluke pljune prema sucu k’o Bogdan Stelea kad mu je Šuker zabio devedeset osme, neminovno se pitaš – pa tko je tu lud!?
Vraća nam se reprezentacija... Ko-nač-no! Prošlo je devet mjeseci, cijela trudnoća i još malo više – što je najdulji post koji pamtimo – otkako smo posljednji put gledali voljenu momčad koja će nas jedina sa sigurnošću sve dovesti za isti stol ili kauč. Mada to sad i nije najpametnije ako nije dovoljno velik. Kao što je recimo Dalićev izbor ili još bolje – Deschampsov. Hrvatsku u Ligi nacija čekaju suparnici koje nikad nije pobijedila, a to su baš rijetke zvjerke jer u kolekciji skalpova koju su skupili vatreni zapravo je većina bitnih nogometnih nacija. Da padne barem jedan, uveličalo bi veliki listopadski jubilej – 30 godina od prve utakmice, u osvit stvaranja države vatrenih, protiv SAD-a u Maksimiru. Ako smo prvu Ligu nacija dočekali opušteni nakon ruskog srebra, drugo izdanje velik je izazov, prije svega za one koji su već sada legitimni nasljednici najveće generacije u povijesti, jer Modrić i Rakitić neće zauvijek biti tu. Zapravo nas i ovom akcijom Dalić priprema za vrijeme poslije njih. Vlašić briljira, Pašalić je nova zvijezda Lige prvaka, od ranije su tu finalisti eurokupova Perišić i Brozović. Naravno, ne treba nas nitko podsjećati kakve adute i bez Pogbe tek imaju trikolori. Kao i na to da portugalske pljuske redovito – najviše peku.
pa na tvoju žalost nije ispao a da je bila publika igrale bi se dvije utakmice eto baš ti ništa ne ide u prilog u tvojoj mržnji prema hr nogometu i Dinamu koji je bolji i usješniji od tvoji ?????