Osiromašeni klubovi srozali su košarku. Danas živimo od sjećanja na slavne dane

Košarka je prvi ekipni sport u kojem se počelo događati ovo što se sada događa i u ostalim loptačkim sportovima osim nogometa, a to je siromašenje klubova i rezultatska propadanja reprezentacije. S obzirom na to da je košarka veliki svjetski sport, drugi iza nogometa, tim se jače osjetilo kada smo počeli gubiti korak ne samo za velesilama nego i s onima koji su u međuvremenu više ulagali. A nekad davno, u prvoj polovici 90-ih, reprezentacije poput Grčke, Turske, Njemačke, Poljske i Finske, služile su nam za nabijanje koš-razlike.

Nažalost, svi oni koji dulje pamte i košarku vole ili je pak žive danas žive od sjećanja na slavne dane i domete kao što su olimpijsko srebro iz Barcelone (1992.) i svjetska bronca iz Toronta (1994.) te europska bronca iz Atene (1995.) što je i posljednje odličje muške nam reprezentacije na velikoj sceni.

Istina je, imala je ta nacionalna vrsta nekoliko bljeskova – šesto pa peto mjesto na OI te četvrto mjesto na EP – no to su ipak bile iznimke koje su potvrđivale pravilo o eroziji. A njezina srž je u osiromašenim klubovima kojih više nema u Europi i kojima je najveći domet igranje u regionalnoj ligi. A prisjetimo se samo da je Cibona do 2011. (kada je izgubila licenciju) bila rekorder po uzastopnosti nastupanja u Euroligi, a vrhunac svega bilo je odustajanje od Eurolige nakon osvajanja ABA lige (2014.) u ime financijske konsolidacije.

No dvostruki europski prvak nastavio je samo tonuti baš kao što se to događalo i s trostrukim prvakom Europe Splitom i klubom iz najkošarkaškijeg grada (Zadar).

Zbog posustalog ulaganja u ovaj sport (naročito u one koji rade s mladima), za hrvatske klubove Europa je sanak pusti, a za reprezentaciju su kojekakve pretkvalifikacije pitanje izlaska iz živog blata. A ironija sudbine je u tome da je košarka na najniže grane dospjela baš u mandatu premijera (Plenković) koji obožava košarku koju je i sam igrao.