Kruha i igara, pa koliko košta... Imate li i vi osjećaj da svijet ne živi samo u vrijeme inflacije cijena, nego i sportskih događaja? Ili je to varka iz hrvatske perspektive koja i nije tako loša ako su nam vaterpolisti dogurali do finala Europskog, Dinamo pobjeđuje u Ligi prvaka, pa čak se i košarkaše netremice gleda, iako su sami sebi dali realnu ocjenu za nastupe na Eurobasketu – tri i pol! Gdje nađoše onih pol'... Pa kad još prijatelji iz ex-republika počnu na dnevnoj razini slati poruke "bravo, čestitam, svaka čast", nekako se osjetiš ponosno kao onaj dedek iz brijačnice u Gruntovčanima, kad u raspravi o naivnom slikarstvu kaže "viš, viš, kam buju sve naši dečki stigli".
Ipak smo sportska nacija, premda se često prema sportu ponašamo kao kad ugledamo ogromnog žohara u sobi pa otvaramo prozore sve u nadi da će sam od sebe nestati. Kao neki problemi u životu. Pogledajte stadion i sve će vam biti jasno. Možda je malo morbidno, ali netko je rekao da je kraljici pozlilo kad je vidjela na kakvoj je ruševini potonuo ponos Londona. Te rujanske večeri došao je Chelsea, a opet je Maksimir bio pun i vidio novu majstoriju iz radionice plavih majstora koji u srijedu kao vodeći u skupini stižu na San Siro, taj ukleti mi stadion na kojem nikad, a četiri sam puta hodočastio, nisam dočekao slavlje. Pa ni posljednji put, upravo s Dinamom protiv Atalante. S krova Meazze sam gledao 1:1 s Italijom u mandatu Nike Kovača, a poslije i Kekovu mašinu kad je nošena navijanjem pet tisuća Riječana stigla od 2:0 do 2:2 da bi na kraju nadoknade poklekla, nakon čega više nije bilo vremena ni za udarac s centra, već je odmah valjda odsviran kraj i krenula ona sladunjava himna "Milan, Milan, solo con te" od koje čovjek tek dobije živčani slom! Pa čak sam i u finalu Lige prvaka potajice navijao za "underdog" Atlético koji bi možda i dobio da s druge strane nisu stajali Luka Modrić i najveći nogometni klub na svijetu. Obećavam, ovaj put ne dolazim...
Ostani tu, još će sunce sjati, orilo se u Spaladiumu u čast nove velike generacije hrvatskog vaterpola koja je već na drugom velikom natjecanju ostvarila grandiozan uspjeh, a još veći od rezultatskog je taj što su danima, ne samo u završnici prvenstva, punili do vrha splitsku ljepoticu. Ali to je Split, i to je Dalmacija. I zato je najveća šteta, podjednako teška i mučna kao zagrebački stadion, da nema jak, moćan sportski kolektiv. Takav bazen talenata... Ivica Tucak, kojem će i danas oporba pedantno pobrojati sva natjecanja na kojima se podbacilo, obavio je ono najteže u izborničkom poslu – bezbolno provesti smjenu generacija.
I uspio je, jer igrači poput Burića, Biljake, Žuvele, Marinića Kragića, Bašića nisu bili ni na mapi kad je naša stara "krstarica" teško potopljena u četvrtfinalu Tokija, u srazu s Mađarima. Bilo je to prije samo godinu dana, pazite. Vaterpolisti su, radeći tiho u skromnim financijskim uvjetima, napravili uspjeh vodeći zapravo samo racionalnu politiku, a ona se, kad su reprezentacije u pitanju, svodi na tri glavna načela: Prvo, ne mijenjaj izbornike kao čarape – Tucak je za kormilom već desetljeće. Drugo, koristi znanje trofejnih stručnjaka dok su živi i pri zdravom razumu – uvijek je tu negdje u pozadini RR. I treće, iskoristi domaćinstvo da poguraš mlade igrače. Francuzi su tako ispisali povijest rukometa. Na primjer...
Hoćemo li nešto slično doživjeti i kad su košarkaši u pitanju, ovaj put ili u nekoj ljepšoj budućnosti, ostaje za pričekati, premda je tu konkurencija puno šira i na europskoj, a o svjetskoj razini da ne govorimo. Ali ne možeš ni u svemu biti svjetski uspješan. Premda je i ovaj Eurobasket već ogolio besmisao sustava košarkaških kvalifikacija kad momčadi koje tamo, recimo, uredno dobiju Srbiju ili Hrvatsku sad padaju sa po 30-40 razlike!?
Nego, zanimljivo je vidjeti za kormilom Damira Mulaomerovića čija je igračka karijera, počevši od onih lijepih euroligaških večeri pod Tornjem devedesetih, ostala pomalo podcijenjena iako popis klubova u kojima je igrao obara s nogu: Cibona, Fortitudo, Efes, Panathinaikos, Real, PAOK, Olympiakos... Pa da je samo sjedio kraj Obradovića na klupi onu sezonu kad su bili prvaci Europe, nešto bi ostalo. Bio je najbolji play "na svijetu". Do posljednjih pet minuta utakmice. O rezultatu i igri tek će se suditi, ali Mula ima zanimljiv gard u nastupima kad kaže: "pa dobro, igrali bismo i sa Srbijom." Ne znam što će reći pred Finsku, znam samo da bi Červar mahao u svlačionici svim tekstovima koji su objavljeni poslije Rijeke. I da, kako god završilo... Amerikanac je pomogao. Završite te glupe rasprave, jeste li primijetili čiji nas je gol u vaterpolu uveo u finale? Ruski! Budite ozbiljni...