Nakon što je bio junak finala Ćosićeva kupa i prvog Zadrova trofeja nakon 12 godina, Dominik Mavra dobio je i poziv za reprezentaciju. A on je uslijedio nakon što se branič-šuter Filip Krušlin ozlijedio, a kako je Mavra “combo” branič, može igrati jedinicu i dvojku, on je bio logičan izbornikov izbor.
– Kako izbornikov poziv nije stigao, mislio sam da je to to, nisam znao da sam na širem popisu te da poziv može stići i naknadno.
Kaže da se naspavao tek kada se priključio reprezentaciji. Jer u Zadru se žestoko slavilo nakon trijumfa čiji je baš on bio najučinkovitiji potpisnik.
– Trofej kao takav nije neki “svemirski” domet, no sama utakmica i tih 10 tisuća ljudi, emocija koja je tu večer bila u Višnjiku, to je nešto što vrtim već četvrti dan i ne mogu prestati razmišljati o tome. To je nešto najemotivnije u mom životu, najjača emocija s one sretne strane. A s tužne bilo je kada sam bio na Oliverovu ispraćaju na splitskoj Rivi.
Mavra u reprezentaciji, već u petak u Zagrebu protiv Švedske, očekuje svoj novi početak jer prvo iskustvo nije bilo ugodno. Naime, Dominik je igrao prve četiri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo kada je Hrvatska u četiri utakmice doživjela tri poraza.
– Cijela momčad pa i ja s njom uopće se nije snašla u tim novim ulogama. Odjednom, preko noći, mi koji dotad nismo uopće bili njezin dio, trebali smo nositi reprezentaciju na svojim leđima. Očito se svi zajedno nismo snašli u tome.
Eklatantan primjer bio je zadarski poraz od Rumunjske.
– Mi smo i u tom sastavu na papiru bili bolja momčad od Rumunja, no o čemu pričati kada se uvuče nesigurnost pa šutiraš trice 1-26 od čega je 18 bilo otvorenih. Tu nema govora o košarci. Toga se ne volim prisjećati, pogotovo što se igralo u Zadru pa je to sjećanje još negativnije nego da se igralo negdje drugdje.
Ožiljak od ranog odlaska
Dominik kaže da mu uloga razigravača najviše odgovara, ali da može igrati i drugog braniča.
– Svakom je razigravaču lakše igrati kada na drugoj bekovskoj poziciji ima još jednog kreatora, a tome stremi i moderna košarka.
Mavra je rođeni Zadranin koji je svoj matični klub napustio sa 16 godina da bi mu se vratio s 25.
– Bilo je nekoliko prilika da se vratim, ali ne bismo postigli dogovor. Prošlo ljeto odlučio sam čekati bolje ponude, a kada je krenuo studeni, na stolu sam imao ponude od Krke, kluba u kojem sam proveo prošlu sezonu, i Zadra i ja sam se odlučio za matični klub. Rekao sam sebi, vrijeme je da se vratim doma, da osjetim kako je to igrati za Zadar.
A kako je to igrati protiv Zadra, u Višnjiku, osjetio bi kada je gostovao u dresu Cibone, Karpoš Sokolija, MZT-a i Krke.
– Prva gostovanja bila su najteža i svladale bi me emocije, no s iskustvom sam naučio potisnuti te emocije. Dobacivanja s tribina dosta su me pogađala jer sam cijelo djetinjstvo proveo na tribinama u Jazinama i Zadar je moja jedina sportska ljubav.
Netko će se zapitati zašto je onda uopće otišao iz Zadra?
– To je onaj drugi, poslovni dio priče. Teško je raditi negdje gdje ti nije bilo dobro, a javio se KK Zagreb koji je u to vrijeme uspješno privlačio mlade igrače i doveo Šarića i Hezonju. Taj rani odlazak iz Zadra u meni je ostavio ožiljak, no zato mi je povratak veliko olakšanje, kao da mi je pao kamen sa srca.
U klubu iz Trnskog igrao je sa Šarićem i Hezonjom s kojima je osvojio juniorsku Euroligu, ali i kadetsko i juniorsko europsko reprezentativno zlato.
– Mi smo tada igrali protiv podmlatka velikih europskih klubova kao što su Fenerbahçe ili Žalgiris. Oni su već imali sustav igranja seniorske košarke, a mi smo igrali na čisti talent.
Donosio sam krive odluke
Kako je tada bilo igrati s budućim NBA igračima?
– Užitak. Na njima se vidjelo da su ekstratalenti, pogotovo Dario. Ja sam njih već tada vidio u NBA, a sebe sam zamišljao kao euroligaškog igrača.
Nažalost, Mavri se želja zasad nije ostvarila.
– Nisam u potpunosti zadovoljan kako se odvijala moja karijera, no očito sam tu gdje sam trebao biti. Doduše, tek mi je 25, imam još 8-10 godina ozbiljne košarke i nisam prestao vjerovati.
Od odlaska iz rodnog grada do povratka u Zadar Mavra je promijenio osam klubova i nigdje se nije skrasio. Je li i to razlog njegova usporenog razvitka?
– Definitivno. Očito sam griješio u donošenju odluka, a u počecima karijere to je jako važno. Neke moje odluke očito nisu bile dobre. Nisam bio dovoljno strpljiv.
Koliko novih klubova, toliko i novih trenera i njihovih vizija. I to je zacijelo imalo utjecaja na njegov razvoj.
– Nažalost, u Hrvatskoj ni u jednom klubu nema jasne vizije razvoja mladih igrača na način koji se to radi, primjerice, u Mega Bemaxu. KK Zagreb je imao taj potencijal, a on se raspao i nestao.
Memorandum Sanu 86 u rikvercu brrrm, brrrm je bio i ostao nas prevenstveni cilj, voljeni Predsednice u civilnoj odori