U 74. godini prestalo je kucati srce najvećeg sportaša 20. stoljeća, iznimno popularnog ekscentrika koji se rodio kao Cassius Clay, a umro kao Muhammad Ali. Od njega je u povijesti modernog sporta bilo trofejnijih sportaša, čak i uspješnijih boksača od njegovih 56 pobjeda i pet poraza, no nitko od njih nije utjecao na svijet oko sebe kao on.
Silinom svog sportskog talenta sa samo 22 godine postao je svjetski profesionalni prvak, a s te je pozicije zabavljao sportski svijet više no itko prije, ali i poslije, njega. Čak je i sricao stihove na račun svoje premoći pa mladi boksači i danas, kad “zaplešu” pred protivnikom, vole izvikivati: “Letim kao leptir, ubadam kao osa.”
Osim plesom u ringu, Ali je svoje vrijeme obilježio i prelaskom s kršćanstva na islam pa je tako “odbacio ropsko ime” Cassius Clay i postao Muhammad Ali. Učinio je to pod utjecajem sekte Nacija islama i najprije uzeo ime Cassius X, a potom mu je poznati član sekte Malcolm X dao ime po kojem će ga pamtiti naraštaji.
Na žalost, Ali se u ringu zadržao predugo, pa mu je u 43. godini dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Još prije 20 godina jedva je zapalio olimpijski plamen na otvaranju Olimpijskih igara u Atlanti, nakon čega je priznao:
– Lijeva ruka mi je drhtala od Parkinsonove bolesti, a desna od treme.
Svjestan iznimne popularnosti, koristio je svaku priliku da pomogne u skupljanju sredstava za liječenje te bolesti poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja dopamina u dijelu mozga koji ima ulogu u kontroli voljnih pokreta.
A tu se sudbina s njim baš poigrala, jer svoju dominaciju u svijetu boksa on nije ostvario zahvaljujući snazi udaraca, već na račun iznimne pokretljivosti. A zbog brzih nogu i mogao je izazivati spuštenim gardom koji je iritirao suparnike, pa tako i Sonnyja Listona, borca kojem je preoteo naslov. Kad ga je nokautirao u prvoj rundi njihove drute borbe, stao je iznad njega i povikao:
– Ustani i bori se, ti sisavče jedan.
No, zato su bili razorni udarci kanadskog Hrvata Georgea Chuvala, s kojim je Ali boksao dva puta. Nakon njihove prve borbe, održane u Torontu, nakon brutalnih 15 rundi, pobijeđeni Chuvalo je otišao na ples sa suprugom, a pobjednik Ali morao je na krpanje u lokalnu bolnicu. A upravo je ta borba bila prva koju je u svojoj bogatoj karijeri promovirao slavni američki promotor Bob Arum:
– Ali je imao veći utjecaj na rasnu ravnopravnosti čak i od Martina Luthera Kinga. On je jedan od najvažnijih ljudi našeg doba.
Brutalnih 15 rundi
Arum tu misli i na onih tri i pol godine koje je Ali žrtvovao radi uvjerenja da je rat u Vijetnamu posve besmislen. Tri se puta nije odazvao na novačenje, pa je osuđen na pet godina uvjetnog zatvora. A to ga je stajalo milijuna i milijuna dolara i tri i pol godine zabrane nastupanja u ringu, baš u godinama (od 25. do 29.) kada je njegovo tijelo trebalo biti najmoćnije.
Zbog svega toga Muhammada Alija, nemoguće je definirati samo kao sportaša. On nije samo najveća boksačka legenda već je i islamski aktivist, antiratni propagandist, pjesnik, komedijaš, humanitarac...
Tijekom života vješto je posuđivao ono što mu je nedostajalo, a taj šoumenski dio kod njega je inspirirao kečer zvan Gorgeous George. Kod pisanja poezije često posvećene protivniku pomagao mu je njegov sekundant Drew Bundini Brown, a politički um potaknuo mu je crnački lider Elijah Muhammad.
No, i prije no što će promijeniti ime i vjeru, imao je Ali, tada još uvijek Cassius Clay, osjećaj za dobru političku priču pa je tako iskonstruirao da je svoju zlatnu olimpijsku medalju osvojenu u Rimu 1960. bacio u rijeku Ohio.
Tu je priču demistificirao je njegov sekundant Bundini, koji je ispričao nekim novinarima da je Ali jednostavno tu zlatnu medalju izgubio. No, kada ga je uistinu konobar u jednom bjelačkom restoranu odbio poslužiti, to je postala priča koja se i danas vrti, a na račun koje je Ali 1996. za vrijeme Olimpijskih igara u Atlanti dobio njenu repliku.
Izabrano dijete koje će nadvisiti slavu svih gladijatora rođeno je 17. siječnja 1942. u Louisvilleu, u saveznoj državi Kentucky. Odrastao je uz oca Cassiusa, majku Odessu i dvije godine mlađeg brata Rudolpha. Otac se sinu često žalio na bijelce jer je Jug još uvijek bio podijeljen, a segregacija ozakonjena.
Znaci rasne nesnošljivosti bili su posvuda, pa je Clay svjedočio tome kako njegovoj majci bijelci ne žele dati ni čašu vode. Neka loša dječačka iskustva snažno su formirala Alijeve stavove.
Najpoznatije je, poprilično mitologizirani, nestanak Cassiusova bicikla, vrijednog 60 USD, zahvaljujući čemu je otišao u boksački klub gdje se budući trostruki svjetski teškaški prvak sa 12 godina susreo sa svojom sudbinom.
Nakon povratka iz Rima, novopečeni olimpijski pobjednik, tada 18-godišnjak, provodio se četiri dana u New Yorku. Ondje je upoznao svog idola Raya Sugara Robinsona, koji nije našao vremena da mu da autogram. Godinama poslije, kad su se opet sreli, Ali mu je to ispričao i dao mu svoj potpis uz dodatak:
– Izvoli moj autogram, sada sam ja popularniji od tebe.
U njegovim profesionalnim počecima financirala ga je grupacija od 11 bijelih biznismena predvođenih Bilom Favershamom, vlasnikom tvornice viskija. Kada je Faversham shvatio da mladom Cassiusu nikako ne odgovara spartanski režim trenera i bivšeg svjetskog prvaka Archieja Moorea, pronašao mu je novog trenera – Angela Dundeeja – koji je shvatio da se takvog borca može voditi samo ako potičete njegovu slobodu ponašanja i izražavanja.
Dundee je odlučio ne mijenjati njegov stil, a podržavao ga je i u javnom najavljivanju u kojoj će rundi srušiti protivnika. A Clay je to činio s nekom mješavinom prognoziranja i poezije. To je, po Dundeeju, bio sjajan motivacijski alat, ali i sjajno sredstvo reklamiranja borbe.
Doduše, znalo se dogoditi i da bi Clay, premda bi protivnika imao na konopcima ranije, čekao za nokaut onu rundu koju je prognozirao, što je Dundeeja znalo naljutiti.
Godina 1964. bila je prijelomna za Alija u mnogočemu. Osim što je postao svjetski profesionalni prvak, promijenio ime, prvi se put ozbiljno zaljubio, a potom i oženio. Izabranica njegova srca bila je Sonji Roi, prilično slobodoumna djevojka, koju je Ali zaprosio već na prvom spoju.
Vjeruje se da je Sonji bila prva žena koja ga je istinski uvela u svijet erosa. Kad su žene u pitanju, on je imao zakašnjeli start, a kad je jednom krenuo, nije znao stati pa ga je njegov dugogodišnji liječnik Ferdie Pacheco nazvao “pubičnim misionarom”.
Osim u seksualnoj revoluciji, Ali je sudjelovao i u Crnoj revoluciji, a u najintenzivnijoj fazi borbe za prava obojenih, Ali se grozio bijelaca i spomena riječi bijelo.
– Dok smo bili djeca pričali su nam o Snjeguljici, bijelo sovi, bijelom labudu... Predsjednik živi u Bijelo kući, Isus je bio bijelac. Na posljednjoj večeri također su bili samo bijelci. Anđeli su bijeli. Čak i Tarzan, kralj džungle, bio je bijelac.
U Crnoj revoluciji
Zbog svoga iznimna duha, Ali je postao simbol vremena velikih promjena. U očima bijele većine ispočetka je slovio za “zlikovca”, a završio je kao heroj pa je u svim svojim velikim mečevima (Frazier, Norton, Foreman, Holmes, Spinks) uvijek imao puno više navijača od suparnika.
Do religiozne konverzije, sunarodnjaci su ga doživljavali kao ekscentričnog sportaša, no odjednom je postao nešto mnogo opasnije, član kulta od kojeg je Amerika zazirala. Kad je pak rekao da ne želi ubijati u Vijetnamu, Ali je od socijalnog postao politički problem.
Kako nije prestajao govoriti da je Vijetnamski rat bjelački rat, stizale su mu i prijetnje smrću, no unatoč tome, nije se okružio tjelesnim čuvarima. Na koncu mu je upravo stav javnosti puno pomogao u povratku u boks pa mu je u lipnju 1971. Vrhovni sud ukinuo petogodišnju uvjetnu zatvorsku kaznu te je ponovno mogao boksati.
Drugo poglavlje njegove boksačke karijere obilježio je brutalan megdan u Kinshasi s Georgeom Foremanom (1974.) i tri epska okršaja s Joeom Frazierom, od kojih je bio najžešći onaj 1975. nazvan “Thrilla in Manilla”.
Nakon te borbe imao je još šest uspješnih obrana naslova, a onda je uslijedio poraz protiv Spinksa. Kad mu je iste godine (1978.) uzvratio, Ali je prvi put kazao da se povlači, no vrag mu nije dao mira pa je odradio i dvije borbe previše.
Najprije onu protiv tadašnjeg prvaka Larryja Holmesa, a onda, s gotovo 40 godina i onu posve nepotrebnu s Trevorom Berbickom nazvanom “Drama in the Bahamas”. I doista je bila drama, jer Ali je već bio dramatično bolestan pa je tijekom borbe, kada mu je trener Dundee kazao “hajde sad, izudaraj ga”, otpovrnuo:
– Ajde ga ti izudaraj ga, ja sam umoran.
Umoran i već bolestan, završio je karijeru koja ga je stajala zdravlja. Četiri godine nakon posljednje borbe dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest, kojoj su boksači zbog primljenih udaraca u glavu i trauma mozga puno izloženiji.
Nakon toga, životario je, a mnogo godina i vegetirao, u Scottsdaleu u Arizoni s četvrtom suprugom Lonnie, za koju mnogi kažu da je najbolje što mu se u životu dogodilo.