Ivana Brkljačić bila je u sportskoj karijeri najbolja hrvatska bacačica kladiva svih vremena. I danas je vlasnica hrvatskog rekorda, a svoj veliki talent iskazala je u mlađim dobnim skupinama kada je dvaput zaredom bila svjetska juniorska prvakinja, a između ta dva natjecanja i europska.
Prva je Hrvatica koja je kladivo bacila najprije preko 60, a onda i preko 70 metara. Njen osobni i rekord Hrvatske stoji od 2007. godine. Nažalost, na velikim seniorskim natjecanjima nikad nije uspjela osvojiti medalju. Uvijek bi nedostajalo ono nešto malo sreće da se popne na barem jedno postolje. Neki će reći da je prerano završila karijeru, no Ivana je i danas ostala u atletici, ne kao trenerica nego kao direktorica najvećeg atletskog natjecanja u Hrvatskoj – Memorijala Borisa Hanžekovića, priznatog međunarodnog atletskog mitinga. Rodila se u Njemačkoj, ali s tri je mjeseca došla s roditeljima u Liku, u Trnovac.
– Moje djetinjstvo, onaj dio kojeg se sjećam, obilježio je rat. S obzirom na to da do Trnovca nisu imali topnički domet, djeca i žene iz grada su se preselili u Trnovac. Ali zato su nam često bili avioni iznad glava. Rat je obilježio svaku generaciju na svoj način, mi djeca možda nismo znali što se točno događa, ali postojao je strah da se očevi koji odlaze možda neće vratiti, gledali smo tužne i zabrinute roditelje. U ratu je škola bila u kući moje bake i djeda zato što je vojska bila u školi, kao i u kući mojih roditelja koji su imali restoran. Tata je dao vojsci kuću na raspolaganje. Odrasla sam uz vojnike. Otud moje veliko poštovanje prema braniteljima, došli su braniti nas u Liku iz cijele Hrvatske.
S deset godina preselili ste se u Zagreb. Je li to za vas bila velika promjena, veliki šok?
Moji su roditelji kupili kuću u Zagrebu nakon povratka iz Njemačke, a kad je rat polagano jenjao, odlučili su se zbog nas djece preseliti u Zagreb. Dolazak u Zagreb nije bio lak, krenula sam u 5. razred i došla s vrlo malim znanjem. U ratu su djeca samo crtala avione koji gađaju crkve, znala sam dobro crtati, a ostalo znanje bilo je s velikim zaostacima. Odmah sam znala da se moram potruditi i željela sam biti najbolja u svemu. Nisam tražila izgovore, ni tad ni danas. Učila bih po cijelu noć da bih nadoknadila gradivo. Kad sam shvatila da se rade selekcije u razredu prema sportovima, cure koje su se bavile nekim sportovima grupirale su se i udružile “protiv” nas ostalih. Odlučila sam se nadmetati i u tom polju, tako sam počela trenirati nekoliko sportova. Svoje utočište našla sam na stadionu, tamo nije bilo razlike u govoru, nije se gledalo tko je odakle došao. Moji prijatelji s kojima sam odrasla dijelili su istu sudbinu kao i ja. Bili su to Edis, Nedžad, Milan, Enes i ostali atletičari koji su kao i ja bili “izbjeglice”. Sport mi je omogućio da u tom razdoblju života pronađem sebe, imala sam jasan cilj i obveze.
Je li atletika bila prvi izbor?
Više od ičega željela sam biti košarkašica, trenirala sam u KK Montmontaži. Bila sam izuzetno talentirana fizički i puno nadmoćnija od svoje generacije, ali bojala sam se lopte. Trener Nemec pokušavao me osloboditi straha, stavio bi me sa strane i samo dodavao loptu. Od svake druge bih pobjegla. Rekao mi je: “Iskreno, nije ovo za tebe, šteta da ne treniraš atletiku”. Dodatni “poguranac” u atletiku bio je i prof. Jozić, ali i motiv da pobjednim prijateljicu Lanu na 60 metara. Tata me odveo na stadion, bilo je to prvenstvo Zagreba, i prijavila sam se na utrku. Pobijedila sam i tako sam ostala u atletici.
Je li kladivo bilo prva atletska disciplina koju ste trenirali?
Najprije sam trenirala kod Nine Katalinić u atletskoj školi. Radili smo sve, bila sam talentirana za sprint. Trener Miljenko Rak pokušavao me nagovoriti da krenem u njegovu grupu trenirati sprint i prepone. Meni su bili zanimljivi bacači, koplje posebno. Na kraju se ustanovilo da sam za bacanje koplja najnetalentiranija osoba dotad.
Poznato je da je Ivan Ivančić uvijek sam pronalazio talente, no ovaj put vi ste njemu prvi prišli. Kako je to izgledalo, taj vaš prvi susret?
Tražila sam od trenerice Nine da me odvede bacačkom treneru da probam koplje. Na prvu mu se nikako nisam svidjela, želio me nekako odbiti od bacanja i natjerati me da ostanem u trčanju. Dao mi je neku tešku kuglu, mislio je da će mi “prijeći” preko prsta i da ću kući plačući. Bacila sam daleko, zahvalio je trenerici Nini i više me nije puštao. Često sam ga zafrkavala da je sve nagovarao da dođu trenirati, a mene je želio odbiti od bacanja.
U juniorskom stažu ste briljirali. O čemu ste razmišljali u trenucima kada ste bili najbolja juniorka u bacanju kladiva?
Nikada nisam sebe promatrala tako. I dalje sam bila obična 16-godišnjakinja koja je ispunjavala svoje obveze, slušala mamu i tatu i bavila se sportom. Gledajući unatrag, shvaćam koliko je to bilo zahtjevno razdoblje za djevojku u tako osjetljivim godinama. Poslije Čilea i Sydneya, stvari su se promijenile za 180 stupnjeva, ali smatram da sam ostala na zemlji te da je moj glavni fokus ostao ispunjavanje zahtjeva vrhunskog sporta, dok nenadanu medijsku pozornost koju sam imala u tako ranoj dobi nisam doživljavala.
Sa samo 17 godina nastupili ste na Olimpijskim igrama u Sydneyu.
Atmosfera među našima na Igrama bila je sjajna! Nikad nisam bila fascinirana velikim zvijezdama, sportaši me ne mogu zadiviti samo sportskim rezultatom jer mi je važno i kakvi su ljudi. Ali, primjerice, u Gorana Ivaniševića gledala sam kao u Boga, on je bio toliko na zemlji i drag kao čovjek i upravo to ga čini legendom vrijednom divljenja. Bili smo podrška jedni drugima, odlazili na međusobna natjecanja i navijali jedni za druge. To su meni najdraže Olimpijske igre. Ušla sam u finale kao najmlađa ikad u povijesti bacanja, nisam imala pojma što to znači. Sobu u olimpijskom selu dijelila sam s Blankom Vlašić.
Međutim, kao seniorka niste uspjeli osvojiti medalju na velikim atletskim natjecanjima. Koji je po vama bio razlog što su izostali seniorski rezultati?
Izostale su velike medalje, ali ne i rezultati. Imala sam jako dobrih hitaca i postolja na velikim natjecanjima, kao što je srebro na finalu Grand Prixa (današnje finale Dijamante lige). Po pokazateljima bila sam zrela za neko veće odličje, ali stvari se jednostavno nisu poklopile. Vrhunski je sport zahtjevan i traži točnost do u zadnji detalj budući da tek postoci određuju u podjeli medalja. Kod mene se nije dogodio pravi trenutak. Unatoč tome, imala sam vrhunsku karijeru, puno sam putovala, upoznala mnoštvo ljudi i sport me je mnogočemu naučio. Posebice to znanje koristim sada, u karijeri nakon sportske.
Dosta ste emotivni, bilo je puno suza nakon natjecanja...
Kad se žrtvuješ cijelu godinu za natjecanje koje ne ispadne onako kako se nadaš, sigurno nije lako. Ja sam možda bila nevještija u skrivanju suza od drugih, ali uvjeravam vas, mnogi plaču nakon neuspjeha, bez obzira na to je li riječ o sportašicama ili sportašima. Sport je neizvjestan i stresan posao. Može pružiti veliku radost, ali i neizmjernu tugu. Jako se teško ostaje negdje između.
Mnogi će reći da ste rano napustili atletiku. Postoji li za to neki poseban razlog?
Jednostavno sam odlučila da želim malo mirniji život. Tijelo mi je već bilo narušeno ozljedama, nisam vidjela smisao da ga forsiram do krajnjih granica. Sport je samo dio života. Treba proživjeti i ostatak kvalitetno i sretno.
Od vaše generacije Blanka Vlašić još je aktivna. Kakav je vaš odnos s njom tijekom svih ovih godina? Jeste li ikad trenutku bili malo ljubomorni na njezine seniorske rezultate?
Blanka i ja otpočetka smo jako bliske, a naš odnos sazrijeva i raste iz godine u godinu. Nikad nije bilo ljubomore među nama. Više nam je smetalo što nas je javnost imala potrebu neprestance uspoređivati. Nas dvije bavile smo se potpuno različitim disciplinama, odrastale i trenirale u različitim okolnostima… Nije bilo nikakvog razloga za usporedbu. Danas smo gotovo svakodnevno u kontaktu. Blanka je izuzetan čovjek i prijatelj, velika potpora.
Je li se u vaše vrijeme moglo išta zaraditi od atletike?
Moglo se, ali trebalo je više godina konstantno biti među prvih pet. Osvojila sam nagrade na velikim natjecanjima i mitinzima, ali imala sam i olimpijsku stipendiju. Kad se uzme u obzir da sam rano prestala trenirati, od profesionalnog sporta zaradila sam dovoljno za više nego pristojan život.
Kakva su bila vaša iskustva iz TV showa “Ples sa zvijezdama”? Biste li i danas bez problema mogli otplesati ča-ča-ča?
Kao što se moglo vidjeli na TVu, poprilično sam netalentirana za ples. To je bilo jedno zanimljivo iskustvo u životu. Voljela bih da znam plesati, to je predivan sport.
Kada vam je ponuđeno mjesto direktorice Hanžeka, jeste li se malo premišljali ili ste odmah prihvatili?
Tek sam se prestala baviti atletikom i dugo sam razmišljala o tome hoću li prihvatiti poziv Siniše Ergotića, tada direktora Saveza. Kao atletičarka koja se natjecala na Hanžekovićevu memorijalu, imala sam veliko poštovanje prema tradiciji natjecanja i morala sam biti sigurna da ću posao obaviti na najvišoj razini. Prihvat sam to s punom odgovornošću i predanošću te tako radim i danas. Disciplini, predanosti i odgovornosti naučila sam se tijekom svoje sportske karijere, i to su vrijednosti do kojih maksimalno držim i u svojoj sadašnjoj, poslovnoj karijeri. Od 2009. godine bavim se organizacijom događanja, marketingom i promocijom, a tvrtka koju sam tada osnovala radi s nizom klijenata iz svijeta sporta, sportaša i drugih industrija u području promocije i marketinga.
Na Hanžeku je tijekom vašeg direktorovanja nastupio velik broj svjetskih zvijezda, među kojima i Usain Bolt...
Bolta poznajem iz svojih atletskih dana, on je pristojan i pristupačan čovjek. Nije imao velike zahtjeve i uživao je u Zagrebu. Pamtim histeriju na stadionu nakon završetka utrke, kada su se gledatelji zatrčali s tribina prema njemu. Zaštitari nisu mogli doći do nas, a ja sam pokušavala spriječiti stampedo ljudi da ne pregaze Bolta. Kada cijela publika juri prema tebi, osjećaš određeni strah. I ja sam raširenih ruku stajala ispred njega glumeći zaštitara. On je u tom trenutku skidao sprinterice, a ja sam ga sva zabrinuta pitala: “Jesi O. K.?”, on je tada odgovorio: “Jesam, samo mi stojiš na nozi”.
Hanžek ove godine još nije otkazan. Kakve su trenutačno šanse da se održi, iako i bez gledatelja?
Trenutačno nitko ne može znati što nas očekuje u rujnu. Ove godine obilježava se 70. obljetnica Hanžekovićeva memorijala, što naš Hanžek čini jednim od najstarijih atletskih natjecanja u svijetu. Riječ je o tradiciji koja se održala i tijekom Domovinskog rata. Svjesni smo situacije u kojoj se nalazi cijelo društvo i zajedno snosimo posljedice krize. Naravno da ćemo i dalje pratiti mjere koje donosi Stožer, u komunikaciji smo s predstavnicima World Athleticsa i organizatorima drugih natjecanja te pratimo sve što se događa u svijetu sporta kao posljedica krize koronavirusa. Situacija je teška i neizvjesna kako zbog koronavirusa tako i zbog potresa, ali nadamo se da će se stanje popraviti do rujna. Moramo nastaviti sa svim pripremnim radnjama i organizacijom jer ne znamo što nas čeka. Zato pripremamo nekoliko scenarija i nastojimo biti spremni na sve moguće situacije.
Što mislite kako će se ova situacija s pandemijom odraziti na sport?
Sport, kao i većina industrija, nakon ove krize neće biti isti. Smatram da će opstati oni koji budu spremni na promjene i nov pristup radu. Očekuje nas teško vrijeme u kojem moramo biti spremni na prilagodbe. Prošlo je vrijeme u kojem se sredstva troše na neučinkovitu administraciju i da su svi djelatnici jednako vrednovani. Morat će postojati razlika između onih koji su uspješni i ostvaruju rezultate u odnosu na one koji nisu učinkoviti, jer tajnik nekog sportskog saveza u kojem izostaju rezultati ne može biti plaćen jednako ili više od trenera nekog vrhunskog sportaša, kao što ni svi treneri ne pridonose jednako. Nadam se da će to motivirati ljude da iskoriste ovo vrijeme za učenje i razvoj kako bi, kada ova kriza prođe, sektor sporta postao još učinkovitiji, što će na kraju rezultati još boljim sportskim ostvarenjima. Ako sada ne --napravimo kvalitetne promjene, snosit ćemo posljedice koje će se neminovno odraziti na sportsku sliku Hrvatske.
Prilično ste aktivni na društvenim mrežama na kojima bez dlake na jeziku komentirate sve aktualne situacije. Jeste li imali problema zbog svoje izravnosti?
Da, na Facebooku sam poprilično aktivna, a nešto manje sadržaja objavljujem na Instagramu. Imam svoje stavove vezano za društvena i politička pitanja i koristim platformu koju nude društvene mreže da to mišljenje i iznesem. Očito postoji i određeni broj ljudi koji to vole pročitati. Mediji i društvene mreže također su usko vezani za moj posao tako da, osim objavljivanja sadržaja, mreže koristim i u poslovne svrhe, za analizu tržišta, publike, poslovanja, prodaju itd.
Volite se lijepo dotjerati za svaku priliku. Ipak, jeste li više za sportski izgled ili za večernju toaletu sa štiklama?
Definitivno sam sportski tip, samo me “krajnja nužda” natjera u štikle ili toalete. Izgledu nisam nikad pridavala veliku pažnju, imam samopouzdanja i smatram da imam druge kvalitete koje su puno važnije od mog izgleda. Nema ništa loše u tome da se žena voli dotjerati, ali fokusiranost isključivo na fizički izgled smatram gubljenjem vremena i pokazateljem manjka nekih vrednijih osobina.
Kako ste podnijeli potres u Zagrebu?
Ispostavilo se da sam veliki trtaroš i odmah sam otišla u Liku. Potres je svima bio izuzetno stresan, razumiju oni koji su ga doživjeli.
Ima li nešto novo na ljubavnom planu?
Moj ljubavni život nikada, a pogotovo ne sada kada imam 37 godina, nije bio tema za medije. Uglavnom sve nas “mlade” muče isti ljubavni problemi.
>>> Pogledajte što je Kukoč rekao o Jordanu