Prvi put nakon rujna 1990. odjenuo sam plavu majicu s kapuljačom i popeo se na istok. Sa mnom je bio mladi kolega koji poznaje današnje Boyse i došao je napisati priču. Želio sam vidjeti dečke koji ne prihvaćaju model Zdravka Mamića.
A “Mamić – Dinamo to sam ja!” označio je tu skupinu isključivo huliganskom, uspio je u to uvjeriti i HNS i MUP. Ne kažem da im baš ti Boysi nisu dali povoda, jer dio su navijačkog folklora i tučnjave zbog kojih se treba pritvarati i kazneno prijavljivati. No, represija koja se cijelu sezonu provodi na istoku (na sjeveru su Boysi koji su “okrenuli spitku”, priklonili se gazdi, a njihove kaznene prijave više ne vrijede na popisu zabranjenih) doživjela je kulminaciju u srijedu navečer. Svi su Boysi nakon utakmice bili privedeni.
Otišao sam prije kraja, a žao mi je što nisam ostao. Bio bih priveden jer ni ja nisam sjedio na svojem mjestu, što piše u Zakonu o sprečavanju nasilja na sportskim terenima. Ali zašto to ne vrijedi za sjever? Pjesma Otpor sistemu, iz grla 200-tinjak “ranjenih Boysa” zato što “prva ekipa” ima zabranu dolaska na stadion, djelovala je hrabro, prkosno. I tako svi na kraju muku muče s njima jer ih žele spriječiti u borbi za pošteniji Dinamo. Klub u koji me tata učlanio 1971. Klub koji više nema ni dušu, ni publiku, samo diktaturu i jednog člana.
Bio jednom jedan Dinamo.......