Prvi sportaš među zaraženima koronavirusom je bivši boksač i aktualni ženski boksački izbornik Ante Matas (46). On se u srijedu vratio iz Londona, s prekinutog olimpijskog kvalifikacijskog turnira, a o svojoj borbi s ovom pošasti, trener splitskog Pitbulla pričao nam je iz svoje izolacije koja izgleda ovako:
- Mi živimo u zgradi s još četiri obitelji, a ja sam trenutno u našoj garsonijeri koja je točno ispod našeg stana. Opskrbljen sam sa svime potrebnim i niti ne pomišljam ni nosom proviriti. Doduše, to jedino činim kada otvorim prozor da bih preuzeo tegle s kuhanom hranom i toplim čajevima koje mi s konopcem iz stana iznad spušta moja supruga Lorena. A ne tako davno sam ju pitao kada će baciti sve te tegle koje ničemu ne koriste, a sada su tegle došle na svoje jer niti jednu ne vraćam gore iz higijenskih razloga. Inače, budući sam znao da nas po povratku iz Londona sve čeka samoizolacija ja sam javio supruzi da napuni garsonijeru sa zalihama hrane. Imam domaćeg meda, dovoljno voća a otac mi je sa sela donio domaćeg mlijeka i rakije.
A domaća rakija je, ističe Ante, jedno je od sredstava njegove borbe sa zarazom.
- Rakija je bitna stavka jer poznato je da alkohol dezinficira. Četkicu za zube držim u rakiji s kojom i ispirem usta.
A jednako važnu ulogu ima i češnjak.
- Uz sve te procese kašljanja i otežanog disanja, dogodilo mi se da sam ostao bez osjetila njuha. Kad sam pokušao pomirisati kapulu, ništa nisam osjetio. Zatim sam isto učinio s dezodoransom, opet ništa. Stavim parfem na ruku, također ništa ne osjećam. Tada sam uzeo tri glavice češnjaka i počeo žvakati. Nisam ga gutao nego sam ga držao u ustima dok ga nisam pretvorio u kašu i raširio po ustima. Toliko me zapekao jezik da sam jaukao i psovao te sam išao pogledati u ogledalo da li mi je izgorio jezik. Za nepovjerovati je, da mi se nakon toga njuh vratio, ne u onom obliku kakav je bio, ali se vratio i zato sada glavice češnjaka žvačem kao gumene bombone. Uz to i jedem meda na žlice.
I kakvo je trenutno stanje uz te pripravke iz narodne medicine?
- Za razliku od prijašnjih dana ja sam sada sasvim dobro. Prvi put da održavam temperaturu ispod 37, bez ikakvih tableta. Evo dok smo pričali, ja sam izmjerio temperaturu i ona je 36,9 Celzijusa. A pomaže mi očito i to što se inhaliram s "ActiMaris forteom" od Sensameda od pa sam, po prvi put, počeo izbacivati i sekret. Ja inače imam devijaciju septuma pa tako i problem sa sinusima te sam sa sobom u London ponio fiziološku otopinu i pumpice kako bih vlažio nos.
No, na ono što mu se dogodilo tijekom ždrijebanja za olimpijski kvalifikacijski turnir nije se mogao pripremiti.
- Po meni je suludo što su te kvalifikacije uopće održane i to bila velika pogreška u procjeni ljudi iz Međunarodnog olimpijskog odbora. Nakon toga su ih prekinuli nakon tri dana pa nismo napravili ništa, a neki od nas su zaradili koronu. Kao ženski izbornik morao sam biti na ždrijebu, a iza mene je, k'o za vraga, sjeo neki Ukrajinac koji mi je sat vremena kašljao u vrat. I ja sumnjam da sam upravo tada zaradio koronu.
A njoj je, kaže, objavio rat.
- Ja i korona imamo meč i netko će tu izvući deblji kraj, a to neću biti ja. Satrat ću ju, zažalit će dan kada se poželjela nastaniti kod mene. Naime, nakon što je dijagnosticirano da sam pozitivan na koronavirus ja sam odlučio liječiti se kod kuće i dobro sam napravio jer sam po pitanju borbe neprestano aktivan i koroni ne dam mira. Jedem med, češnjak, ispirem grlo rakijom, inhaliram se i nabio sam joj tempo koji ona ne može pratiti. U svemu ovome jako je važan i mentalni stav zaraženog a on mora biti borben. A moje stanje pak neprestano prati i evidentira liječnik Krešimir Sučić koji me zove svakodnevno, a hvala i mojoj primarnoj liječnici Marini Kraus koja mi je također na usluzi i danju i noću.
S obzirom da je nakon tog ždrijeba bio u kontaktu s našim reprezentativcima - Ivani Habazin je stajao u kutu za vrijeme borbe, a pored Miluna je sjedio u kombiju za londonsku zračnu luku - Matas drži da bi bilo dobro da se svi njegovi reprezentativni kolege koji su u samoizolaciji i testiraju.
- Postoji mogućnost da su svi zaraženi, bez obzira što većina njih nema nikakve simptome, no ja se nadam da nisu. Na WhatsAppu imamo grupu "korona olimpijci" pa se čujemo svakodnevno i pratimo stanje. Bilo bi dobro da se svi oni testiraju da znaju s čime vode bitku i da li ju uopće vode. Svi mi očito ne shvaćamo koronavirus ozbiljno sve dok se ne dogodi nama ili nekome iz našeg najbližeg okruženja.
A kako je to izgledalo kada se on našao u toj situaciji?
- Iz Londona sam se vratio s lakšim kašljem za kojeg sam mislio da je alergijski. Čim sam stigao kući otišao sam u izolaciju, a probudio sam se s blažom temperaturom ali me sve boljelo. Mislio sam da je to od puta, no kašalj se pojačao, tijelo mi je bilo umorno, a temperatura je rasla. Treći dan tog stanja moja primarna liječnica uspjela mi je dogovoriti testiranje na koje sam otišao sam jer su medicinari bili pretrpani pa nisu stigli doći po mene. Uzeli su mi bris ispred nekog kontejnera nakon čega su ti uzorci putovali u Zagreb da bih u nedjelju navečer, oko 23 sata, saznao da sam pozitivan.
Kakav je to bio osjećaj?
- Jedan dio mene je to i očekivao, a jedan se šokirao. Koliko god da sam ja psihički stabilan, meni taj podatak nije dobro legao. Jer, saznao sam da u sebi imam nepozvanog gosta koji mi želi nauditi pa mi ta noć nije bila ugodna, svašta mi je prolazilo kroz glavu. Onda sam odlučio ne gledati televiziju, nisam više htio gledati te sumorne vijesti iz Italije, Španjolske, Kine, informacije koje samo demoraliziraju. No, i to mogu razumjeti jer samo sa slikama velike zdravstvene katastrofe ljude se može disciplinirati inače sve ovo neće shvatiti ozbiljno kao što u startu i ja nisam.
Što to znači da ni on nije sve ozbiljno shvatio?
- Nas trojica trenera, Kadić, Grgić i ja te Toni Filipi, Marija Malenica, Nikolina Ćaćić i Sara Beram, bili smo na pripremama u boksačkom kampu u talijanskom Assisiju. Kad sam vidio što se događa u Italiji, mi smo 22. veljače sjeli u dva automobila i krenuli put Hrvatske, bez zaustavljanja. Morali smo se požuriti da se Italija ne zatvori pa da nam ne propadnu kvalifikacije. Kada smo pak došli kući ušli smo u ugođaj u kojem nitko ništa ne poduzima, nitko nije izgledao zabrinuto i mi smo ušli u kolotečinu treninga. Osim toga, računao sam da ti ljudi koji organiziraju olimpijske kvalifikacije, unatoč rasplamsavanju epidemije, znaju što rade, no to se nije pokazalo takvim. A u Londonu se tih dana nije moglo osjetiti da je išta alarmantno, sve je bilo otvoreno, ljudi bezbrižni. Unatoč tome, potražili smo maske ali ih nismo mogli kupiti.
Osim borbe s koronom, Ante vodi bitku i s odvojenošću od obitelji koja živi iznad njega, ali mu se ne smije približiti.
- Teško mi pada što moram biti izdvojen od obitelji i što ne mogu zagrliti svoju dječicu, sedmogodišnju Ninu i četverogodišnjeg Ivana. S njima komuniciram preko WhatsAppa, kao da sam još u Londonu, a maleni me je pitao može li doći i samo me jednom poljubiti. Nije to lako podnijeti, no izdržat ću. Ako u ovoj borbi uspijem pobijediti, napisat ću priručnik kako svladati koronavirus.
>> Pogledajte kako su domaći sportaši dali podršku u borbi protiv koronavirusa
Kakvi likovi?! Prije turnira su se busali i izjavljivali da se ničega ne boje, da im virus ne može ništa, da se turnir ne treba otkazivati..., a sada plaču da nisu bili zaštićeni, da nisu ni maske dobili (struka po n-ti put kaže da ne pomažu u zaštiti) i da se turnir nije niti trebao održati. Pa tko je tu lud? Da li je itko od njih uopće pobijedio u nekoj borbi tamo?