Neprincipijelna koalicija, ‘protuprirodni blud’, nazovite to kako hoćete, napokon je doživjela ono što se od prvoga Cicinoga dana u Dinamu i očekivalo – brodolom. Epskih razmjera, garniran strahotnom peticom na Rujevici i Kranjčarevim suzama pred skupinom pokislih Bad Blue Boysa.
Ljetošnja pogodba Kranjčara i Mamića zapravo se nije smjela, ni trebala dogoditi.
Njih dvojica nikada nisu mogla zajedno, njihova povijest bila je preburna i vukla je sa sobom samo negativne konotacije. No, ako se zna da Zdravko Mamić nikada nije podnosio Cicin osebujni životni stil, koga je vraga uopće forsirao to čudno, posve neprirodno savezništvo, kad je znao da ono nema nikakvu perspektivu?
Pa iako su Kranjčara od početka u Dinamu ‘bušili’ čak i najbliži suradnici (što Mamić misli, Vlak govori), Dinamo je i u takvim okolnostima međusobnog nepovjerenja napravio senzacionalan rezultat plasmanom u Ligu prvaka. Ovaj, treći Cicin mandat u Dinamu, pamtit će se najviše po tom kolosalnom rezultatu, a ne toliko po porazima od Osijeka, Lyona i Rijeke.
Ne pamtimo kada se jedan Dinamov trener u tako kratkom razdoblju suočio s toliko ‘unutarnjih neprijatelja’. U hajku se na kraju uključio i predsjednik Mirko Barišić poručivši treneru kako ne smije izgubiti u Rijeci, kao da je u pitanju životno važna, sudbinska utakmica sezone za Dinamo. Da, Cico je prije toga izgubio dvije zaredom, pa što?
Podsjećamo kako je prošle godine, na prijelazu iz listopada u studeni, trener Zoran Mamić s Dinamom imao četiri poraza u pet utakmica, dva od Olympiacosa u Ligi prvaka, te od Rijeke i Splita, a između njih ubacio samo pobjedu nad Mladosti iz Ždralova u Kupu. I tada je Rijeka bila na plus četiri, Dinamo čvrsto zadnji u skupini Lige prvaka, ali tada je Barišić imao visoki prag tolerancije prema šefu struke. Od jučer g. predsjednik na duši, nakon Roberta Prosinečkog (2000.) i Velimira Zajeca (2010.), nosi još jednu Dinamovu legendu.