Za nešto više od mjesec dana, točnije 30. siječnja, bit će točno dvije godine kako je hrvatska stolnoteniska reprezentativka Sandra Paović doživjela tešku prometnu nesreću u Francuskoj.
Život joj je visio o niti, izdržala je tešku operaciju i dane kada je bila posve nepokretna, a nakon toga je uslijedila duga rehabilitacija – gotovo osam mjeseci rehabilitacije u uglednoj švicarskoj klinici Notwill i na kraju pet mjeseci boravka u Selcu na oporavku.
Prehoda i 500 metara
– Ne volim se ni prisjećati svega kroz što sam prošla. U sekundi sam od olimpijke i reprezentativke s velikim planovima došla u situaciju da se liječnici u Francuskoj bore za moj život i prolazim kroza sav taj oporavak. Mnogi nisu vjerovali da ću uspjeti, ali ja sam uspjela stati na svoje noge i, istina uz pomoć štaka, hodati – kaže ponosna Vukovarka.
Sve ovo vrijeme Sandrin život svodi se na stalne vježbe i napore u dalji oporavak, pri čemu je, kako kaže, najvažnije biti psihički jak i izdržati sva iskušenja. Rezultat svega je da sada prijeđe i po 500 metara, na kraćim relacijama koristi se samo jednom štakom, potpuno je postala samostalna, a kada se bolje osjeća na nogama, uspije stajati i po sat vremena.
Sljedećih mjeseci Sandru očekuju i dvije operacije mjehura, ali i dalji oporavak, kojemu je jedini cilj da bolje i više hoda. Radi toga je prošla i trodnevni tečaj kod bioenergetičara Zdenka Domančića, kojemu će uskoro opet u posjet.
Nije mi dosadno
– Kada sam došla, odmah me pitao želim li opet igrati stolni tenis. Moja su iskustva pozitivna i svakako ću opet pokušati i taj tretman, iako se za sada nije ništa posebno promijenilo. Ipak ja imam ozljedu kralježnice i nitko nema čarobni štapić da sve to sredi u dva dana – dodaje Paović.
Kaže da ne razmišlja o danu nesreće jer joj je to još uvijek jako bolno, ali i da je više puta sanjala da trči kao nekada, pri čemu vidi samo svoje noge.
– Kada se probudim poslije takva sna, mislim da mogu odmah trčati – ističe Sandra.
Vrijeme krati uz obitelj, otvorila je i malonogometni turnir, angažirana je bila i u prikupljanju novca za obnovu vukovarskog bazena...
– Nije mi dosadno. Sve slobodno vrijeme vježbam jer sam svjesna da jedino tako mogu napredovati i sigurno je da ću dati sve od sebe da uspijem u tome u što većoj mjeri. Činjenica je da i do ove razine oporavka ne bih došla da nije bilo moje volje, borbe, ali i oporavka, modernih klinika i vrhunskih liječnika. I zato opet želim zahvaliti svima koji su na bilo koji način omogućili do dođem do ovoga – zaključila je Sandra.