Na jučerašnji dan, 16. svibnja 1992. godine, rukometaši Zagreba, s dodatkom Loto kod imena, osvojili su Kup prvaka. Nakon plus dva iz Graza (22:20) pobijedili su i u uzvratu španjolsku TEKA Santander s 28:18. Put prema vrhu Europe počeo je u listopadu 1991. godine kada je bjesnio rat u Hrvatskoj. Zagrebaši su trenirali i igrali u Njemačkoj, a prva prepreka, u osmini finala bila je češka Dukla. U dvije utakmice zagrebaši su bili uvjerljivi – 29:17 kao domaćini te 31:25 kao gosti. Nešto teži posao imali su krajem prosinca '91. u četvrtfinalu protiv ruskog Krasnodara. Na domaćem parketu bilo je 29:24, u gostima 21:20 za hrvatsku momčad.
U Grazu samo plus dva
Polufinale se igralo tek u travnju 1992. godine, a Zagreb je za suparnika izvukao danski Kolding. Kao domaćin pobjeđuje s 26:17, ali u gostima gubi minus šest (20:26). I onda slijedi finale u kojem španjolska momčad nije imala nikakve šanse.
– Malo smo se zabrinuli nakon samo plus dva u prvoj utakmici. Kada smo došli u Santander, čuli smo kako domaćini pripremaju veliku feštu jer su bili uvjereni da će osvojiti Kup prvaka. I imali su se pravo nadati jer su u to vrijeme bili sjajna momčad. Oni su u polufinalu izbacili Barcelonu, branitelje naslova i to za samo jedan pogodak. Na vratima su imali sjajnog švedskog vratara Olssona, tu je bio Rus Medvedev te niz španjolskih reprezentativaca. Ali, kako je utakmica počela, mi smo dominirali od prve do zadnje minute. Nisu imali nikakve šanse. Naši vratari bili su super raspoloženi, a u napadu smo imali velik postotak uspješnih šuteva – priča Patrik Ćavar i dodaje:
Prošlo je trideset godina, a kao da je bilo jučer. Ne sjećam se baš svih detalja, ali to finale dobro pamtim. Uostalom, pogledao sam snimku nekoliko puta – kaže Ćavar.
Kako je bilo trenirati i igrati izvan Hrvatske?
– Teško. S jedne strane vodio se Domovinski rat, a s druge strane bili smo domaćini u stranoj zemlji. Nedostajali su nam navijači premda smo u Göppingenu, gdje smo igrali domaće utakmice, imali veliku podršku naših iseljenika. Koliko nam je značio domaći parket, vidjelo se godinu dana poslije kada smo igrali u Ledenoj dvorani koja je bila ispunjena do vrha, 10.000 navijača bodrilo nas je na svakoj europskoj utakmici – naglasio je Pako.
Graz je izabran za domaći parket u finalu zbog blizine Zagreba?
– Vjerojatno. I dvorana je bila krcata, Bad Blue Boysi su napravili neviđenu atmosferu. Jedino smo mi malo zakazali jednom lošijom igrom u toj prvoj utakmici.
Kako je bilo gledati lica igrača TEKA Santandera na zajedničkoj večeri?
– Bili su kiseli i neraspoloženi. Izgledali su kao da im u tom trenutku nije do života. Ali, zato smo mi slavili, pjevali, plesali. Sjećam se i dočeka u Zagrebu i slavlja u jednom kafiću – istaknuo je Ćavar.
Kartala se bela i remi
Je li bilo kakve nagrade za osvajanje Kupa prvaka?
– Ne sjećam se. Uvjeren sam da smo dobili neke premije, ali ne znam o kojoj se svoti radi – zaključio je Ćavar.
Ivica Obrvan otkrio je što se radilo u slobodno vrijeme.
– Nije bilo interneta ni PlayStationa pa se uglavnom kartalo. Imali smo jednu skupinu igrača koja je kartala belu i jednu skupinu koja je kartala remi. Moram reći da je najbolji u beli bio pokojni Puc, a zanimljivo je kako smo mi iz Dalmacije naučili Zagrepčane kartati briškulu i trešetu. Kada smo igrali Kup prvaka od listopada do prosinca, sve vrijeme trenirali smo na sjeveru Njemačke. Nije bilo lako slušati vijesti iz Hrvatske i trenirati, ali vjerujem kako smo svojim dobrim igrama i mi dali malo radosti našim ljudima koji su ratovali ili bili po podrumima zbog stalnih uzbuna – zaključio je Obrvan.
Povijesni naslov osvojili su Rolando Pušnik, Vladimir Jelčić, Nenad Kljaić, Željko Babić, Alvaro Načinović, Ivica Obrvan, Bruno Gudelj, Iztok Puc, Teti Banfro, Patrik Ćavar, Ratko Tomljanović, Vladimir Vujnović i Slavko Goluža. Trener je bio Zdravko Zovko. Zanimljivo je da je većina ostala u rukometu. Neki su itekako aktivni na klupama, poput Željka Babića koji trenira Pelister, Ivica Obrvan trener je PPD Zagreba, Slavko Goluža bio je izbornik Hrvatske...
Većina igrača Zagreba poslije su s reprezentacijom Hrvatske osvojili broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1984. godine, svjetsko srebro na Islandu 1995. te olimpijsko zlato u Atlanti 1996. godine.
– Nekako smo se do posljednjeg trenutka nadali nastupu na Igrama u Barceloni 1992. godine. Uvjeren sam da bismo osvojili medalju, možda čak i zlatnu – rekao je Jelčić.