Kad smo s direktorom Hrvatskog skijaškog saveza Vedranom Pavlekom nedavno razgovarali o najvećim našim nadama, on nam je spomenuo Samuela Kolegu (17), Idu Štimac (16), Tiriela-Luku Abramovića (15) i Williama Vukelića (18), ali je naglasio i ovo:
– Tu je i obitelj Ljutić, oni bi mogli krenuti stopama obitelji Kostelić. Četvero njihove djece perspektivni su skijaši, Tvrtko ima 14 godina, Zrinka 12, Dora 11 i Hrvoje 9.
Iako ne volimo nekoga proglašavati novim Kostelićima, pozabavili smo se Ljutićima jer su posvećeni sportu doista poput Kostelića. Uostalom, kad vidite kako izgleda jedan radni (trenažni) dan tate Amira (46), bit će vam puno toga jasnije.
Nekada igrao u Dinamu
– Budim se u šest ujutro, radim doručak za djecu kako bismo u pola osam krenuli na stazu. Marendamo na stazi, a u apartman se vratimo oko 15 sati, ručamo i ja odmah idem uređivati skije, a oni se odmaraju ili uče. Oko 18 sati slijedi lakši kondicijski trening, a nakon večere oni do 21 sat idu na spavanje, ja do jedan sat iza ponoći uređujem skije. I tako 160 dana godišnje, s 4-5 sati spavanja dnevno.
Srećom, Ljutići nisu morali spavati u šatoru niti u kombiju kao Kostelići, no spavanje pod vedrim nebom, kaže tata, nije im strano.
– Mi po dva mjeseca provedemo na moru, u šatoru. Već do 10 sati odradimo kondicijski trening, kako bih ja mogao držati školu surfanja i nešto zaraditi za zimu. Ja sam uveo jedrenje na dasci kao naš dodatni sport, a moji klinci su i u tome postali jako dobri pa je Tvrtko lani dobio kategorizaciju ne za svoj prvi sport skijanje, već za surfanje.
Zanimljivo, tri medalje osvojili su Ljutići na Prvenstvu Europe u jedrenju na dasci. Tvrtko je bio prvak do 13 godina i drugi do 15 godina, 15 godina, a Zrinka je bila treća do 15 godina
Kako ste izabrali skijanje za sport kojim će se vaša djeca baviti?
– Igrao sam nogomet u Dinamu, prošao sam sve mlađe selekcije, a skijao sam rekreativno uz nastupe na nekim utrkama na Sljemenu i Platku. Iz nogometa sam izašao jer nisam bio dovoljno dobar da igram za seniore Dinama, pa sam odlučio završiti fakultet, no moja neostvarena ljubav je skijanje.
U zimi idu u školu u Austriju
Oboje roditelja Ljutić su akademski obrazovani ljudi.
– Supruga Martina studirala je njemački i engleski, a sada je voditeljica Službe za europske i međunarodne poslove u MUP-u i da bi mogla što više biti s nama ne koristi godišnji preko ljeta, nego preko zime. Ja sam pak diplomirani inženjer strojarstva, a sada sam na višoj trenerskoj na KIF-u. U struci sam radio 10 godina, čak i dogurao do mjesta direktora u jednoj privatnoj tvrtki, no onda sam osnovao svoju tvrtku misleći da ću imati više vremena za skijanje, no to je bila najveća zabluda.
Osim svoje četvero djece, Amir Ljutić trenira i Otta Orešića (12).
– Otto je vršnjak moje Zrinke i oboje su jako talentirani. Oboje su po dva puta pobijedili na Pokalu Roka Petroviča, a oboje su osvojili i Trofeo Biberon, također vrlo jaku dječju utrku.
Ljutići žive prilično asketski.
– Zime provedemo u Innekremsu, od 1. prosinca do 15. travnja. Srećom pa je Austrija takva zemlja da se naša djeca u tim zimskim mjesecima mogu normalno uključiti u njihovu školu, a dok su klinci u školi ja radim kao učitelj skijanja da bih mogao pokriti troškove. Kada se pak vratimo u Zagreb u travnju, onda polažu sve gradivo koje su izostali. Srećom, u OŠ Otok nailazimo na veliko razumijevanje, a ja od njih tražim da ga nikada ne zloporabe.
Velika je očeva sreća što njegova djeca to spartanstvo ne doživljavaju kao nešto nametnuto.
– To je nama, kao obitelji, postalo način života. Ja sam odlučila biti skijašica i sada više nema natrag – kazuje 12-godišnja Zrinka koja se obavezno zacrveni kada netko od stručnjaka primijeti da ima jednako dobar zavoj kao i Janica u njenim godinama.
– Bude mi neugodno. Janica je moj uzor, vrlo je jednostavna osoba, nimalo umišljena, a na stazi je bila nevjerojatan borac, ali i izniman tehničar. Trudim se da i ja tako neustrašivo i agresivno napadam stazu kao što je činila i ona. Srećom, i meni je, kao i Janici, tehnika jača strana.
Igraju i rukomet i nogomet
Ona i stariji brat odgledali su oba dokumentarca o Kostelićima pa je razumljivo da je i Tvrtku uzor jedan Kostelić:
– Divim se Ivici na upornosti kakvu je imao, i pored svih tih ozljeda koje je doživio.
A osim jedrenja na dasci, Tvrtko voli igrati i rukomet i nogomet.
– Tata nam je uvijek govorio da je dobro da se bavimo sa što više sportova, da razvijamo motoriku.
Nogomet voli i Zrinka:
– Trenirala sam ja i nogomet i to s dečkima pa još nekad znam otići na trening u Zapruđe i odigrati utakmicu, ako ih nema dovoljno. A jako volim i skejtati, pa ljeti odem u Wake Park Jarun.
Svi Ljutići, zapravo su svestrana djeca pa ponosni tata ističe:
– Zrinka je išla u glazbenu školu i svira violončelo, a Dora svira flautu i ide na folklor kada je u Zagrebu, ali i na plivanje za koje je, kažu, vrlo talentirana. Hrvoje, naše najmlađe dijete, izuzetno je motoričan i on je na Zrinkinu tragu. Inače, kada je prvi put vidio Tvrtka i Zrinku, gospodin Ante Kostelić rekao mi je da ga podsjećaju na Janicu i Ivicu. Zrinka nove pokrete ponavlja iz prve, a Tvrtko ima izuzetne radne navike – zaključio je tata Ljutić priču o svojoj talentiranoj djeci.
A Sljeme vratiti rekreativnim skijasima...............